Dva portreta u izlogu vukovarske cvjećarnice kriju potresnu priču: 'Opraštam ti svoje kosti...'

U svom izlogu postavili su portrete dvojice muškaraca – jedan je pronađen, dok se za drugim još uvijek traga. Iza jedne fotografije stoji obitelj koja ni nakon svih ovih godina ne gubi nadu i čeka odgovor. Njihova objava ganula je mnoge i podsjetila da se žrtve i sudbine nestalih ne smiju zaboraviti.

"U izlogu naše cvjećarnice postavili smo ova dva portreta. Dva života, dvije sudbine, a toliko boli i ljubavi u njima. Jedan je pronađen, a za drugim još uvijek tragamo. Iza njegove slike stoji obitelj koja ne gubi nadu i koja čeka odgovor. Ovih dana s ponosom i tugom prisjećamo se svih poginulih i nestalih branitelja. Neka nikada ne budu zaboravljeni. Dok ih pamtimo, žive u nama", napisali su. Iznad fotografije stoje stihovi:

"Opraštam ti svoje kosti,

svaka smrt je bez ljepote,

al' u leđa bez milosti,

ja bih umro od sramote...

Riječ je o fotografijama vukovarskih branitelja Damjana Samardžića, prvog zapovjednika vukovarskog Sajmišta, poznatog pod nadimkom Veliki bojler i njegovom posinku Zorislavu  Gašparu Gaši koji je imao samo osamnaest godina. Preživio je pakao ratnog Vukovara, ali ne i zarobljavanje u vukovarskoj ratnoj bolnici. U monografiji tzv. Opatovačke bojne, uz Gašino ime ostalo je zapisano: "Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora koji je napadao dio grada u kojem je i on živio, poznavao svaku ulicu i kuću. Toliko je precizno pohađao ciljeve da su ga naši izvidnici navodili točno kod čije kuće padaju. Presretni su mu zahvaljivali Motorolom: "To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe“, iako im je Zoran govorio da ga ne zovu nadimkom, već pod šiframa kao i druge. Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu…"

Zorislav pronađen na Petrovačkoj doli

Prije šest godina, njegova teško bolesna majka, dugogodišnji pacijent na dijalizi, Vida Gašpar, kroz suze je ispričala:"Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, ali ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili i onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir. Vjerujem kako susjed P. Č. zna, ali neće reći, nitko od njih ne želi reći, a tu su bili i znaju sve. Očima ga ne mogu vidjeti", piše Tanja Belobrajdić u jednoj od svojih kolumni. Zorislav je ekshumiran i identificiran tek prošle godine na Petrovačkoj doli. 

Vida Gašpar je, nažalost, preminula prije četiri godine godine, žena čije ime mnogima nije značilo ništa. Umrla je tiho, onako kako je i živjela posljednjih trideset godina. Tek jedna, dugi niz godina teško bolesna starica čiji se život kao plamen na dogorjeloj svijeći u rano nedjeljno jutro ugasio u vinkovačkoj bolnici, a da nitko nije znao kako je tamo, na krevetu, sklopila oči majka koja nije dočekala da pronađe i pokopa posmrtne ostatke svoga sina Zorislava, kao ni posmrtne ostatke svoga supruga, Damjana Samardžića, Zoranovog poočima.