“Pazi da ne zgaziš kosti mučenika”: Otkriveno spomen-obilježje za heroje koji su branili Mitnicu do posljednjeg daha

Na dan 24. kolovoza, koji u hrvatskoj povijesti označava početak brutalne 87-dnevne opsade Vukovara, počast je odana prigodnim komemorativnim programom i polaganjem vijenaca, kako bi se trajno i dostojanstveno sačuvalo sjećanje na žrtvu onih koji su branili ovaj ključni dio grada.

Otkrivanje spomen-obilježja i sjećanje na žrtve

Ministarstvo hrvatskih branitelja prepoznalo je važnost ovog čina te je financijski pokrilo izradu spomenika. Na ovaj simboličan dan, svečanost je započela na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata gdje su izaslanstva položila vijence i zapalila svijeće. Program se potom nastavio na samoj Mitnici, gdje je novo spomen-obilježje i službeno otkriveno. Na spomeniku su uklesane snažne riječi:

“Mitnicom tiho koračaj, sestro, brate! Pazi da ne zgaziš kosti mučenika iz kojih cvijeće i kroz jesen cvate.“

Komemoraciji su prisustvovali brojni visoki dužnosnici i građani, među kojima se ističu:

• Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja

• Ivan Bosančić, župan Vukovarsko-srijemske županije sa zamjenikom Darkom Dimićem

• Tomislav Bilandžić, državni tajnik u MUP-u

• Marijan Pavliček, gradonačelnik Grada Vukovara

• Zdravko Komšić, predsjednik HDLSKL-a

• Mnogobrojne braniteljske udruge, obitelji poginulih i građani Vukovara.

Strateška važnost i bedem Vukovara

Bitka za Vukovar predstavlja najkompleksniju vojnu operaciju Domovinskog rata. Smještena na jugoistočnom ulazu u grad, uz samu obalu Dunava, Mitnica je dominirala prilaznim pravcima iz smjera Iloka, Vučedola i Sotina. Njezin položaj činio ju je prvom linijom obrane prema teritoriju Srbije.

Na vrhuncu bitke, položaje je držalo manje od 500 slabo naoružanih branitelja. Unatoč strahovitom nesrazmjeru u ljudstvu i tehnici – gdje je JNA raspolagala s desecima tisuća vojnika i stotinama oklopnih vozila – branitelji su primjenjivali inovativne taktike urbanog ratovanja. Nedostatak mina kompenzirali su zvučnim sustavima ranog upozorenja, postavljajući prazne limenke i staklo po kukuruzištima kako bi spriječili noćne diverzije.

Simbolika Vodotornja i neizbježni pad

Vukovarski vodotoranj brzo je postao primarna meta agresora, pretrpjevši stotine izravnih pogodaka. Unatoč tome, postao je pozornica nevjerojatne hrabrosti. Branitelji poput Ivice Ivanike i Hrvoja Džalte svake su se noći penjali na razrušeni vrh kako bi iznova podigli hrvatsku zastavu. Taj čin slao je snažnu psihološku poruku civilima u podrumima: Mitnica nije pala.

Diplomacija na rubu ponora

Najkritičniji geostrateški presjek obrane zbio se 2. studenoga 1991. godine. Toga je dana JNA, uz masovnu potporu elitnih oklopnih snaga (uključujući dijelove 1. proleterske i 252. oklopne brigade) i paravojnih formacija (poput Arkanovaca), uspjela probiti crte na strateški najranjivijoj točki – prigradskom naselju Lužac. Pad Lušca značio je fizičko rasijecanje Vukovara na dva potpuno odvojena “džepa”: Borovo Naselje na sjeveru te Vukovar centar sa Sajmištem i Mitnicom na jugu.

Slučajnom koincidencijom, istoga dana, svjestan skorašnjeg sloma i odlučan u namjeri da agresoru ne padne živ u ruke, zapovjednik Mitnice Ivan Šoljić odlučio se na očajnički pokušaj proboja. Sa suborcem Ivanikom skočio je u ledeni Dunav u nadi da će doplivati do vojvođanske Plavne i dalje prema Mađarskoj. Vrtlozi rijeke i niske temperature bili su fatalni; obojica su se utopila, ostavivši iza sebe obitelji i postrojbu u rasulu.

Nakon Šoljićeve smrti, po izravnoj naredbi “Mladog Jastreba” (Borkovića), zapovjedništvo nad Mitnicom preuzima dotadašnji zamjenik Pilip Karaula, iako uz prvotno oklijevanje zbog straha od podjela unutar iscrpljenih postrojbi. Situacija na Mitnici postajala je beznadna. Dok su položaji prema Srijemu (istoku) još uvijek čvrsto držani, zaleđe naselja (Sajmište) ubrzano je propadalo pod teškim borbama prsa o prsa, unatoč nadljudskim naporima zapovjednika poput Velimira Đereka – Sokola i Petra Kačića. Sredinom studenoga, neprijatelj izbija na liniju Vatrogasnog doma i započinje spuštanje prema Vodotornju, čime je Mitnica i fizički odsječena od Vukovarske bolnice.

Podrumi na Mitnici vrvi su od tri do pet tisuća civila. Opskrbe lijekovima i hranom nije bilo, a zalihe protuoklopnih sredstava i pješačkog streljiva bile su potpuno ispražnjene. Zapovjednicima Mitnice postalo je jasno da će svako daljnje probijanje neprijatelja značiti direktan upad u skloništa, nakon čega bi, posve neizbježno, uslijedio brutalan pokolj nemoćnog civilnog stanovništva.

Mnogi hrvatski vojnici (uključujući zapovjednika obrane grada Branka Borkovića koji odlazi u noći 17. studenoga) odlučili su se na taktičko povlačenje kroz minska polja prema Vinkovcima. Karaula i njegovi časnici (Komšić, Mandić) teoretski su mogli učiniti isto. Bili su izvrsno obučeni izviđači s dubinskim poznavanjem atara i kukuruznih staza. Međutim, sagledavši sociološku tragediju koja bi uslijedila ostavljanjem obitelji i civila bez zaštite oružanih snaga, odlučili su suspendirati vojnu doktrinu proboja. Odbacili su osobni spas u korist preuzimanja najvećeg rizika: namjerno će prikriti svoje očajno stanje, izići pred vrhovno zapovjedništvo JNA i blefiranjem ispregovarati predaju u zamjenu za živote 5.000 civila.

Pregovori i predaja Mitnice

JNA operativci danima su putem radioveza ometali frekvencije branitelja pozivajući ih na kapitulaciju. Iskoristivši taj kanal 17. studenoga, Pilip Karaula ostvario je kontakt sa pukovnikom JNA Nebojšom Pavkovićem. Pavković (koji će godinama kasnije postati načelnik Generalštaba VJ i haaški osuđenik) prvenstveno je tražio razgovor s Brankom Borkovićem, nesvjestan da se on više ne nalazi unutar obruča. Iskoristivši tu informacijsku prednost, Karaula preuzima odgovornost te pristaje na sastanak uz isključiv uvjet da se obustave sva borbena djelovanja na sektor Mitnice i da pregovorima svjedoče predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC).

Ujutro 18. studenoga 1991., hrvatsko izaslanstvo u sastavu Pilip Karaula, Zdravko Komšić i Matija Mandić uputilo se na pregovore. Prije polaska, pokušali su prikriti mjesece ratne agonije tako što su se obrijali, očistili odore i uredili kako bi pred protivnikom nastupili vojno dostojanstveno (“ajnc A”). Našli su se s oficirima JNA (među kojima su bili Pavković i major Stupar iz vojne policije) na obližnjem imanju Goldschmidt.

Rasprava je trajala gotovo dva sata i odlikovala se brojnim psihološkim smicalicama s obje strane. Srpski oficiri koristili su se prijetnjama i pokušavali skinuti sa sebe odgovornost, tvrdeći da kontroliraju regularnu vojsku (JNA), ali da nemaju vlast nad šešeljevcima i četničkim formacijama, implicirajući time mogućnost trenutnog pokolja ukoliko predaja ne bude izvršena odmah istoga dana. Hrvatski pregovarači su, s druge strane, prijetili da Mitnicu brani daleko više naoružanih vojnika nego što je bio slučaj i postavili apsolutni uvjet: JNA će dobiti kontrolu nad teritorijem tek kada zajamči potpunu, sigurnu i međunarodno nadziranu evakuaciju cjelokupnog civilnog stanovništva u neokupirane dijelove Hrvatske, pri čemu će se vojska predati s oružjem.

Organizirana predaja otpočela je oko podneva, 18. studenoga 1991., a sam je čin bio prepun strepnje, očaja i prkosa. Branitelji Mitnice hitro su uništavali i skrivali vrednije naoružanje te palili vojne odore (čak i osobne “žute čizme”, prepoznatljiv vukovarski simbol branitelja Borova) kako ih agresor ne bi kasnije iskoristio ili ponižavao zarobljenike zbog njih. Kod Veterinarske stanice formirana je duga, tragična kolona uplakanih žena, djece, staraca i izgladnjelih boraca. Dok su prolazili pored razrušenih ulica, na raskrižju ispred Memorijalnog groblja uslijedio je najteži trenutak: odvajanje.

Civili su usmjereni na jednu stranu prema autobusima koji će ih, unatoč obećanjima, djelomično prebaciti i u logore po Srbiji (Sremska Mitrovica) i tek kasnije prema Hrvatskoj, dok su branitelji – njih točno 182 – položili oružje, odvojili se od obitelji i prepustili se JNA stražarima.

Tim tragičnim, ali i herojskim činom razdvajanja na raskrižju kod Veterinarske stanice, pala je Mitnica, a time i obustavljena organizirana obrana Vukovara.