KAKVA SE PORUKA ŠALJE? Egipćanin slomio rebra policajcu, pa pušten da se brani sa slobode

Napad na policajca nije običan incident. To je napad na državu, zakon i sigurnost građana

Hrvatska javnost ponovno mora postaviti jedno jednostavno, ali bolno pitanje: kakva se poruka šalje policajcima, građanima i svakome tko poštuje zakon, ako osoba koja teško ozlijedi policijskog službenika bude puštena da se brani sa slobode bez ikakvih mjera?

Prema navodima Sindikata policije Hrvatske, prošloga je tjedna u Zagrebu državljanin Egipta, prilikom pokušaja bijega, brutalno napao policijskog službenika i teško ga ozlijedio. Policajac je završio sa slomljenim rebrima. I tu priča ne prestaje. Naprotiv, tu počinje pravi skandal.

Počinitelj je, prema navodima Sindikata, već bio evidentiran kroz postupke zbog kršenja propisa i nezakonitog boravka. Dakle, nije riječ o osobi koja se slučajno našla u prekršaju, nego o osobi za koju su institucije već imale određena saznanja. Unatoč tome, nakon napada na policajca, nakon pokušaja bijega i nakon teške tjelesne ozljede službene osobe, pušten je da se brani sa slobode.

To je poruka koja ledi krv u žilama svakom policajcu koji danas izlazi na ulicu.

Ovo nije samo napad na čovjeka. Ovo je udar na državni autoritet

Napad na policijskog službenika ne može se tretirati kao obična tučnjava, prolazni incident ili administrativni problem. Policajac na terenu nije privatna osoba. On je predstavnik države. On je vidljiva crta između zakona i bezakonja, između sigurnosti i kaosa, između građana koji poštuju pravila i onih koji misle da se silom može pobjeći od odgovornosti.

Zato napad na policajca, osobito napad u pokušaju bijega, mora biti shvaćen kao napad na pravni poredak Republike Hrvatske.

U političko-sigurnosnom smislu, takav čin ima obilježje terora nad institucijom države. Jer što je drugo brutalno nasilje nad policajcem ako nije pokušaj zastrašivanja sustava koji provodi zakon? Što je drugo slamanje rebara čovjeku koji radi svoj posao, ako nije poruka da se zakon može pregaziti silom?

Ako država na takav čin odgovori mlako, ako se počinitelja pusti bez mjera, onda se ne šalje poruka snage. Šalje se poruka slabosti.

Policajac završi sa slomljenim rebrima, a počinitelj slobodan?

Ovdje više nije riječ samo o jednom predmetu. Ovdje je riječ o povjerenju u sustav.

Građani s pravom pitaju: što se mora dogoditi da bi netko bio zadržan? Mora li policajac završiti u bolnici s još težim ozljedama? Mora li netko poginuti? Mora li nasilje nad službenom osobom postati svakodnevica da bismo shvatili kako se država ne smije povlačiti pred nasilnicima?

Ako osoba koja je, prema sindikalnim navodima, već kršila propise o boravku, zatim pokušala pobjeći i pritom teško ozlijedila policajca, ne dobije ni minimalne mjere opreza, onda se sustav mora ozbiljno preispitati.

Ne radi se ovdje o državljanstvu. Radi se o zakonu. Radi se o sigurnosti. Radi se o tome da svatko tko digne ruku na policajca mora znati da je digao ruku na Republiku Hrvatsku.

Prava osumnjičenika ne mogu biti iznad sigurnosti policajaca i građana

Naravno da svatko ima pravo na postupak. Naravno da se poštuje presumpcija nevinosti. Ali država ima i obvezu zaštititi svoje službenike, građane i javni red.

Prava osumnjičenika ne mogu se tumačiti tako da policajac postane nezaštićena meta. Ne mogu se tumačiti tako da se nasilniku šalje poruka: napadni, bježi, ozlijedi službenu osobu — pa se brani sa slobode.

To nije pravna država. To je pravna nemoć.

Neovisnost pravosuđa ne znači odsutnost odgovornosti za posljedice odluka. Sudske i državnoodvjetničke odluke moraju voditi računa o težini djela, riziku ponavljanja, opasnosti bijega i poruci koju šalju društvu. Jer svaka takva odluka ima odjek. Ne samo u sudnici, nego i na ulici, među policajcima, među građanima i među onima koji testiraju granice hrvatskog sustava.

Hrvatska mora imati nultu toleranciju na napade na policiju

Sindikat policije Hrvatske s pravom upozorava na porast nasilja prema policijskim službenicima. To više nije izolirani problem. To je sigurnosni alarm.

Policajci svakodnevno rade posao koji mnogi ne bi izdržali ni jedan dan. Izloženi su prijetnjama, vrijeđanju, fizičkim napadima, pritiscima i riziku da se kući vrate ozlijeđeni. I onda, kada se dogodi brutalan napad, sustav bi morao stati iza njih jasno, čvrsto i bez kalkulacija.

Ako policajac štiti državu, onda država mora štititi policajca.

Nema tu prostora za mlake poruke, birokratske fraze i izgovore. Napad na policajca mora imati posljedice. Teške posljedice. Ne zbog osvete, nego zbog reda. Ne zbog politike, nego zbog sigurnosti. Ne zbog straha, nego zbog poruke da Hrvatska neće dopustiti nasilje nad onima koji čuvaju zakon.

Tko danas štiti one koji štite nas?

Ovaj slučaj otvara pitanje koje nadilazi jedan napad, jednog počinitelja i jednu odluku. Otvara pitanje ima li Hrvatska još uvijek dovoljno institucionalne odlučnosti da zaštiti vlastiti pravni poredak.

Jer ako policajac s polomljenim rebrima ostaje simbol nemoći sustava, a počinitelj slobodno izlazi bez mjera, onda problem nije samo u nasilniku. Problem je i u poruci koju sustav šalje.

A ta poruka, nažalost, glasi: policajac može biti pretučen, zakon može biti izazvan, država može biti ponižena — i ništa posebno se neće dogoditi.

Takva poruka je opasna. Takva poruka razara autoritet države. Takva poruka hrabri nasilnike, obeshrabruje policajce i vrijeđa svakog poštenog građanina.

Zato pitanje nije samo tko je napao policajca.

Pitanje je: tko će konačno zaštititi one koji štite nas?