Mišetić: Oslobađajuća presuda generalima uklonila je političku sjenu nad Olujom

Odvjetnik Luka Mišetić, koji je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zastupao generala Antu Gotovinu, ocijenio je da je postupak protiv hrvatskih generala bio snažno opterećen političkim nastojanjem da se odgovornost za ratove na području bivše Jugoslavije ravnomjerno rasporedi među svim stranama.

Mišetić je o tome govorio 5. kolovoza u emisiji Dnevnik PLUS Radiotelevizije Herceg-Bosne, povodom 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. U razgovoru s urednikom i voditeljem Tihomirom Šutalom osvrnuo se na haaški postupak, vojni položaj Bosne i Hercegovine u ljeto 1995. godine te današnje političke odnose u toj zemlji.

Jedanaest godina pravne borbe

Postupak protiv Gotovine trajao je od prve optužnice iz 2001. do pravomoćne oslobađajuće presude 16. studenoga 2012. godine. Suđenje je počelo u ožujku 2008., a prvostupanjskom presudom iz travnja 2011. Gotovina je bio osuđen na 24, a general Mladen Markač na 18 godina zatvora. Ivan Čermak oslobođen je već u prvom stupnju.

Žalbeno vijeće zatim je većinom glasova poništilo osuđujuće dijelove presude Gotovini i Markaču te ih oslobodilo po svim točkama optužnice. Vijeće je utvrdilo da prvostupanjski sud nije imao valjanu dokaznu osnovu za takozvani standard od 200 metara, prema kojem su topnički pogoci udaljeni više od 200 metara od utvrđenih vojnih ciljeva bili smatrani dokazom nezakonitog napada.

Nakon odbacivanja toga standarda Žalbeno vijeće zaključilo je da se iz preostalih dokaza ne može izvan razumne sumnje izvesti zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata čiji bi cilj bio trajno protjerivanje srpskog stanovništva iz Krajine.

Mišetić je postupak opisao kao dramu koja se, prema njegovu mišljenju, nije trebala dogoditi. Ustvrdio je da je „cijeli slučaj ispolitiziran“ kako bi se stvorio dojam podjednake krivnje svih sukobljenih strana.

Smatra da oslobađajuća presuda danas omogućuje obilježavanje Oluje bez pravnog tereta tvrdnje da je operacija bila zločinački pothvat ili etničko čišćenje.

Kritike na račun haaškog tužiteljstva

Mišetić je politizaciju postupka povezao s reakcijama dijela međunarodnih dužnosnika na početku Oluje. Izdvojio je tadašnjeg europskog pregovarača Carla Bildta te pojedine britanske dužnosnike, za koje tvrdi da su se zauzimali za zaustavljanje vojnih djelovanja u trenutku kada su pobunjeni Srbi držali znatan dio teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Prema njegovoj ocjeni, tvrdnje o etničkom čišćenju pojavile su se već tijekom prvih sati operacije, a poslije su utjecale na rad haaškog tužiteljstva. Kao primjer naveo je potragu za takozvanim topničkim dnevnicima, kojima je tužiteljstvo pokušavalo potkrijepiti tezu o neselektivnom granatiranju Knina i drugih gradova.

Govoreći o nekadašnjoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte, Mišetić je ustvrdio da su neke optužnice podizane bez prethodno provedene potpune istrage. Pritom se pozvao na izjave njezinih nekadašnjih suradnika i bivšeg suca Haaškog suda Wolfganga Schomburga. U dostupnom izvještaju o razgovoru nisu navedeni puni podaci o tim izjavama ni točno mjesto njihove objave.

Na pitanje o postupanju nekadašnjih hrvatskih vlasti i ulozi predsjednika Stjepana Mesića nije želio pojedinačno prozivati sudionike. Kazao je da su u optuživanju hrvatskih generala sudjelovali različiti unutarnji i međunarodni čimbenici, ali je naglasak stavio na završnu oslobađajuću presudu.

Bihać i završne operacije u Bosni i Hercegovini

Mišetić je posebno govorio o vojnom značenju Oluje za opkoljenu bihaćku enklavu. Prema njegovim riječima, „Oluja je bila ključna za oslobađanje Bosne i Hercegovine“ jer je slom položaja pobunjenih Srba u Hrvatskoj otvorio prostor za izlazak 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine iz dugotrajnog okruženja.

Pozvao se i na izjave zapovjednika Armije BiH koji su govorili da se njihove snage bez hrvatske operacije ne bi mogle osloboditi iz bihaćkog okruženja. Nakon Oluje uslijedile su operacije Maestral i Južni potez, koje su provodile hrvatske snage na području zapadne Bosne i Hercegovine.

Mišetić je naveo da je tim operacijama prostor pod nadzorom snaga bosanskih Srba smanjen s približno 63 na 49 posto teritorija BiH. Takav vojni odnos snaga omogućio je međunarodnim pregovaračima predvođenima Richardom Holbrookeom da u Daytonu postignu dogovor prema kojem je Federaciji BiH pripao 51, a Republici Srpskoj 49 posto teritorija.

U razgovoru je također iznio podatak da je tijekom Oluje u manje od četiri dana oslobođeno oko 10.500 četvornih kilometara hrvatskog teritorija. Ustvrdio je i da se način izvođenja operacije proučava na američkoj vojnoj akademiji West Point te među ukrajinskim vojnim stručnjacima.

Što znači udruženi zločinački pothvat

Dio razgovora odnosio se na presudu u predmetu „Prlić i ostali“ i političko korištenje pojma udruženog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini.

Mišetić je objasnio da udruženi zločinački pothvat nije zasebno kazneno djelo, nego jedan od oblika utvrđivanja kaznene odgovornosti pojedinca. Presuda se odnosila na šestoricu optuženih te na konkretna kaznena djela počinjena na području određenih općina, a ne na kolektivnu kaznenu odgovornost hrvatskog naroda ili svih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.

Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo je osude Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću za niz ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Presuda utvrđuje pojedinačnu kaznenu odgovornost optuženih prema oblicima odgovornosti koje je primijenio sud.

Mišetić smatra da se ta presuda u dijelu političke javnosti koristi kako bi se Hrvatima pripisala kolektivna krivnja i oslabila njihova ustavna prava. Cilj takvih tumačenja, prema njegovoj ocjeni, jest „pretvaranje hrvatskog naroda iz konstitutivnog naroda u etničku manjinu“.

Odbacio je i tvrdnju da je Haaški sud donio presudu prema kojoj je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Objasnio je da sudska kvalifikacija međunarodnog oružanog sukoba određuje skup pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na sukob, ali sama po sebi nije jednaka odluci o agresiji jedne države na drugu.

Uspjesi i propusti Haaškog suda

Ocjenjujući rad Haaškog suda, Mišetić je rekao da je Tribunal imao uspjeha, ali i ozbiljnih propusta. Kao uspjeh izdvojio je kaznenu odgovornost čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Istodobno je upozorio da nitko nije osuđen za sustavno razaranje Vukovara kao grada, iako su donesene presude za zločin počinjen na Ovčari. Slobodana Miloševića, Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića naveo je među osobama za koje smatra da njihova odgovornost nije dobila odgovarajući sudski završetak.

Milošević je pred Haaškim sudom bio optužen, ali je postupak obustavljen nakon njegove smrti 2006. godine, prije donošenja presude. Mišetić smatra da su pojedine politički oblikovane optužnice ostavile posljedice koje i danas opterećuju odnose među narodima.

Hrvatska i provedba Daytonskog sporazuma

Govoreći o današnjoj političkoj krizi u Bosni i Hercegovini, Mišetić je kritizirao učinke višegodišnjih intervencija visokih predstavnika u ustavni i izborni sustav Federacije BiH. Ocijenio je da promjene nisu osigurale stabilnije odnose niti dogovor triju konstitutivnih naroda.

Nije izravno odgovorio treba li zatvoriti Ured visokog predstavnika, ali je rekao da bi domaći politički predstavnici trebali preuzeti odgovornost za budućnost države i postići dogovor koji bi omogućio njezin napredak prema Europskoj uniji.

Odbacio je tvrdnje da se Hrvatska zauzimanjem za prava Hrvata nedopušteno miješa u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine. Pozvao se na činjenicu da je Republika Hrvatska jedna od stranaka Aneksa 10 Daytonskog sporazuma.

Prema tom dokumentu, visoki predstavnik treba održavati bliski kontakt sa strankama sporazuma radi njegove provedbe, a među njima je izrijekom navedena i Hrvatska. Mišetić stoga smatra da Zagreb ima pravo zahtijevati poštovanje dogovorenog ustavnog položaja triju konstitutivnih naroda.

Takav položaj, zaključio je, trajat će sve dok politički predstavnici u Bosni i Hercegovini ne usvoje novi ustavni dogovor koji bi zamijenio postojeći daytonski ustroj.