N. Nekić: Jahači apokalipse

Svojevremeno je ministar iz redova SDP, ugnjeteni i nesretni Srbin u RH, izjavio da će uništiti nogometnu močvaru, tako nekako, jer ga je vjerojatno silno smetao uspon Vatrenih koji je očito vodio do kasnijih uspjeha u srebru i bronci. To je nepreboljeno oružje kojim su Vatreni udarali ljevicu, jugoslavenštinu i ostale neprijatelje nove države, RH. Taj uspon primijetili su i drugi nevoljnici i mrzitelji diljem svijeta pa smo imali i nezgodne susrete, konkretno u Italiji gdje su nam se momci na maturalcu u Firenci odjeveni u majice s likom Šukera, sukobili s jednim ostarjelim balilom koji im cijepa ulaznice u Medicejskoj grobnici i dobacuje: Ustase!

Budući smo slabi znalci što se tiče dubljih pojedinosti u nogometnim pravilima, uvijek nam je ostajala jedna jedina opcija: ohrabriti naše Vatrene i zajedno s njima plakati i smijati se. Strast i ponos hrvatske nacije, koja se u DOR-u digla iz proskineze i pokazala da je bolja i snažnija negoli su mislili šinjelaši i njihovi potomci govoreći nam uporno onu pakosnu misao o Savi i njezinu toku, ta strast i ponos rasli su usporedno s postignućima Vatrenih u kojima nema nikakvih stranaca i u kojima je buktjelo nešto posve transcendentalno, osobito pojavom izbornika Dalića.

Bez obzira na mane ili nepoznate nam vrline, on je u ekipu uveo onu srdačnu povezanost, dao joj vlastite energije, upoznao s ponosom i erosom strastnih rodoljubnih zanosa i ujedno svijest o riječima poniznost u pobjedi i zahvalnost Bogu. Ostalo je bila vještina igre.

To je bilo previše. Trebalo je to razoriti i tako se polako u javnosti počelo piskarati o Dalićevim manama, krivnjama za poraze kao i zlehude primisli đavoljih slugu koji su zamjerali što je on iz Livna. Oni isti koji su mislili i govorili da Livno nije hrvatsko i da on nema što ovdje raditi, ujedno su ujedali kao bijesni psi baš zato jer ekipu sačinjavaju „čistokrvni“ Hrvati s rukom na srcu dok svira himna!  

U toj dvojnosti i zlobi plaćeni novinari, političari, saborski zastupnici i zastupnice SDP, Možemo i ostala klatež, pisali su kako se raduju kad Vatreni gube utakmicu, kako bi se radije ubili nego navijali s navijačima za ustaške simbole itd… A to je samo dio sante leda koji se ispod površine „duboke države“ pojavio.

Silno su se angažirale razne sile zla koje smjeraju snagom izdajničke i plaćeničke politike oslabjeti ionako naivne i uspavane hrvateke, zagrebačke purgere, splitske fetivce a i vlaje, nas priglupe Hrvate koje je hvatao silni zanos nakon uspjeha ne samo Vatrenih, nego i drugih lijepih i vrijednih nastojanja izvan športa. Sada kad se konačno uspjelo ukloniti Dalića, na njegovo mjesto dolaze novi-stari likovi, ali i njihovi savjetnici, kao trajni gazitelji lika i djela Dalićevoga, primjerice gospodin M.

Drugi pokušaj urušavanja hrvatskog ugleda, ali ne posve ostvaren bar za sada, prihvaćanje je novog nacrta stadiona u Zagrebu. Znakovito je odupiranje navijača Dinama koje se pokušava izbaciti iz javnih presuda oko stadiona jer su oni, ti navijači, ulica! Neki iz žirija reteriraju i ublažuju svoj sud, ali neki žustro ustraju. Svakolika se normalna javnost pita je li to iz posvemašnjega neznanja i primitivnosti, ili je u pitanju novac. Uvijek treba pratiti trag novca. 

Ako uspiju u naumu, vladari zagrebačkog amaterskog kabaretskog kazališta vlasti proveli bi zelenu revoluciju kakve nikada nije bilo. Posadili bi milijune stupića i stupova (na Zrinjevcu stupiće u vrijednosti 150 000 eura već su zasadili!), a milijune za ostale stupiće „odrasta“ koji bi natjerali građane na vožnju bajsovima, odraz čega se vidio već kod ovoga štrajka. Cilj je izazivanje kaosa u svakom pogledu, a javnost vidi kako najviše toga leži u manjkavim znanjima i u prokomunističkim propalim politikama.

Kako su se radnici usudili tražiti povišicu plaće? Ta sam je Tomašević izjavio da je udvostručen budžet Grada, ali ne za njih. Jeftinim cviležom kako će biti posve ugroženi pacijenti i liječnici, nastupio je kao u kakvom lošem burlesknom filmu kako bi izazvao suze sućuti za pacijente, djecu, majke i ostale koje su štrajkaši ugrozili. On, koji se istaknuo brigom za majke s djecom!!! Nije li zgazio brojne obitelji s više djece čim je uzeo vlast? Nisu sve obitelji bile romske, ako ga je to smetalo. Novaca je bilo kao što se vidi u izobilju: samo za opskurnu udrugu Kontejner dao je možemovski Zagreb od 2024. do danas 518 750 eura! A takvih i sličnih udruga ima na desetine i desetine!

Štrajk je propao, bar privremeno. Većina je medija u ljevičarskim i srpskim rukama pa je zdušno podržavala Gradonačelnika. Znaju oni da je samo jedinstvo svih udruga i drugova jamstvo za slom i srozavanje Hrvatske Države.

Propast štrajka samo je jedan u nizu organiziranih poduhvata spremnih za rušenje vlasti. Gromoviti su poklici i kolone za „spas“ Like u kojima stupaju nesretni ljudi, ali još istaknutiji su grlati oporbenjaci kojima se oči sjaje čim izgovore riječ vlast. Tandem Benčić i Grmoja, a uz njih Hajdaš ne mogu dočekati pad ove koalicijske vlasti koja jest kriva za otpad u Lici i ne samo tamo. Nisam slučajno stavila Benčić i Grmoja, jer je to pravi grm u kojem leži zec. Lelujavi Hajdaš i njegov prijatelj Grbin, koji vladajući Pulom dopušta uništenje spomen-ploča to jest plaketa branitelja iz DOR-a, naganja Hod za život i pretvara Pulu u provincijski grad, dišu na slamčicu ispod vode koja je sve dublja kao i istina u stihu Thompsonovom. Ako se umiješa šutljivo brdo (pored uvijek pomalo mračne vile Weiss gdje su se nekada održavali tajni sastanci uvijek na štetu Hrvatske, o kojima smo pisali), to jest veliki Predsjednik i njegov adlatus Orsat, onda bi moglo biti malo većeg kaosa.

Nabrajajući nevolje koje se sve više sabiru u znani nam čvor spada i požar u Omišu, i ne samo tamo. Požari su ovoga ljeta ne samo uništili mnogo dobara, nego su uzeli i tri života. Netko dobro trlja ruke, a nama nije objavljeno tko je taj.

Hoćemo li ikada doznati kako su kažnjeni ti spaljivači naše domovine? Ili ćemo ostati kao u doba Bajića i Cvitana šutljivi i strpljivi, nemoćni i poniženi, sakriveni u njihovim pravosudnim ladicama? Oporba u Hrvatskom državnom saboru silnim glasom riče da hrvatsko pravosuđe treba razoriti i sve iznova graditi!

Pa zašto nisu tako vikali u doba kad se baš ništa nije micalo s mjesta u rukama spomenute gospode od pravde, što bi rekli Dubrovčani, kad su uhićivali naše branitelje, generale, koji su bolesni umirali u tamnicama našim domaćim i dalekim, kad su im postavljali zasjede kao Bobetku koji je umirao u samoći svoje starosti, ogorčen i ponižen, optužen za zločine koje nije počinio! Stajali smo pred zgradama u kojima su se oholo kočoperili čelnici te pravde, nosili smo transparente, a nitko nije vidio, kao ni „kera pored tarabe kojega treba ubiti“, što je rekao plemeniti Milan Paroški u Jagodnjaku o kojem smo pisali u romanu s temom Baranje.

Ostvarila se naša država sa svim elementima koje mora imati u pravnom smislu, osim s nepredviđenim glodavcima, štakorskom grupicom koja nagriza iznutra, iz dubina podmukloga podruma gdje stoluju ostatci stare garde i njezinih sinova odbjeglih u četničke redove: novinara, filmadžija među kojima sada prvo mjesto zauzima Lordan Zafranović. Četiri sata laži i krvi na hrvatskim rukama, sve od početka do kraja laž do laži pa čak i na plakatu kojega resi slika majke s djecom kao Srpkinje, a to je poznata fotografija poznate hrvatske obitelji iz zbjega u El Shattu snimljena 1942. godine!  

Iz te štakorske ekipe pronio se glas, pa ga prihvatili i naivni fejsbukovski mudraci, da treba jedan avatar koji će spasiti Hrvatsku. To bi bio, za sada nevin čovjek, Štimac, po zanimanju sportski menadžer. On će objediniti svu hrvatsku desnicu, opametiti vođe stranaka koje još nekako preživljavaju na rubovima otrcanoga establišmenta što sjedi u Hrvatskom državnom saboru, on će ponuditi principe i vrijednosti kojima će potaknuti ujedinjenje, on će objediniti neprežaljenu povijest koju svakoga dana iskopavamo iz tajnih grobišta i ne znamo kamo s njom, ponudit će svoj veliki zaslužni dio znanja za sadašnje probleme unutar domovine i izvan nje na svjetskoj razini… itd… itd.

Poznati avatari nalazili su se samo na čelu revolucija – Lenjin, Robespierre, Tito, Che Guevara, Mao Ze Tung i tima slični. Nisu ni znali u plitkosti svoga uma da je revolucija kob i stihija, da se pretvara u zvijer koja jede svoju djecu, da se jedino okrutnošću mogu održati na površini. Ako su znali, onda im nema pomoći u vječnosti.

Hoćemo li mi čekati aktiviranje avatara koji će ovako u jednom liku, za kojega do sada nismo znali, kao ni za njegove političke zasluge, ako ne računamo nogometne uspjehe, povući usidreni jedrenjak na kojem piše Hrvatska, ili ćemo staviti u središte javnosti, koja vapi za promjenom, upravo ono što smo rekli: načela i vrijednosti koje su racionalne i suvremene a oplemenjene sveukupnim znanjima i iskustvima povijesti oko kojih bi se u koalicijskom sporazumu našle takozvane desne stranke, ako ih još uvijek ima. Možda uništeni ostatci HSS, koji se pomalo budi nakon lopovskoga vođe kojega više politika ne zanima, HSP – jedne od najstarijih hrvatskih stranaka koja nikada nije sudjelovala u vlasti od davnih dana postanka, Jedino Hrvatska Tomislava Jonjića, Hrvatski suverenisti i možda Domino. O prpošnoj bračnoj političkoj vrludalosti Raspudića ne kanimo sada raspravljati.

HDZ oslonjen na vođu Andreja Plenkovića stoji pred ispitom opstanka na vlasti. Najlošije pogrješke su njegova kadrovska politika i odsutnost rodoljublja koje su se očitovale na razne načine: imenovanje gomile ministara koji se pokazuju kao obični lopovi, imenovanje pogrješnih ljudi na pogrješna mjesta – pr. profesor književnosti na mjesto gdje treba ekonomski fakultet, dopuštanje da ministrica Obuljen počini stotine poniženja na kulturološkom polju dijeleći sve sudionike na one A, B i C. To je diskriminacija na svim područjima, osobito je ponizila književnost i umjetnost domoljubnih djela koji djelatnici ostaju najčešće u skupini C što nije preporučena. O golemim donacijama otvorenim neprijateljima Hrvatske, da ne govorimo. Šteta za Plenkovića koji je pokazivao i obećavao mnogo dobra na čelu stranke, šteta, jer je sve to mogao ostvariti svojom nespornom inteligencijom i darovima koje je dobio kao govornik i taktičar. Nažalost okružio se poslušnicima koji ne moraju biti čak ni jako bistri što se ogleda kao tužna slika u Hrvatskom državnom saboru.

Našoj generaciji dogodilo se čudo: stvorili smo Republiku Hrvatsku. Mislili smo da čuda traju dugo i da su neuništiva. Sada se čini da smo u položaju kako treba opet spremati našu djecu da budu za dom spremni. I to ne samo na Thompsonovom koncertu, nego i s puškom na ramenu. Ne dao Bog da se to ikada dogodi i da se obećanja oporbe, kako će uvesti nekakvu postkomunističku doktrinu zamotanu u zelenu i globalističku agendu, ispune. Ako nađu dovoljan broj sljedbenika, unatoč tome što su do užasa bez dara i na njihovim djelima leži pečat materijalne banalnosti i nezaboravne okrutnosti.