Tri imenovanja Andrije Mikulića i veliki igrači s otpadom: Što Plenković još nije objasnio javnosti?

Maratonska saborska rasprava o opasnom otpadu u Lici nastavlja se i danas. Za razliku od brojnih dosadašnjih rasprava, u kojima bi galama i međusobna prepucavanja brzo zamaglili bit, ova za hrvatske saborske standarde djeluje iznenađujuće ozbiljno i trijezno.

Već se kristaliziralo nekoliko važnih stvari. Prema dosad iznesenim podacima, voda iz vodovoda nije ugrožena, zdravstveni rizici se prate, a otpad će morati biti saniran uz vrlo visoku cijenu.

Ali premalo se govori o pitanju koje je možda i najvažnije: tko je cijeli posao osmislio, tko je za njega znao i tko ga je omogućavao?

U raspravi se spominju ljudi na terenu, potpisi, dozvole i lokalni dužnosnici. Mnogo manje govori se o velikim igračima hrvatskog tržišta otpada. CE-ZA-R se i sam predstavlja kao vodeća hrvatska tvrtka za gospodarenje otpadom, dok CIAK navodi da godišnje gospodari s više od 30.000 tona opasnog i neopasnog otpada.

Ne treba zaboraviti ni politički krug iz kojeg je Andrija Mikulić izrastao. Mediji su ga godinama opisivali kao čovjeka bliskog Milijanu Brkiću, dok je kao šef zagrebačkog HDZ-a sudjelovao u političkoj suradnji s Milanom Bandićem. Bandićeva bliskost s Petrom Pripuzom pritom je dobro dokumentirana, i sam Pripuz govorio je da su bili prijatelji još prije Bandićeva dolaska na čelo Zagreba, a njihove prisne razgovore zabilježile su i snimke iz istrage u aferi Agram.Upravo zato i ta mreža političkih i poslovnih odnosa zaslužuje biti dio ozbiljne rasprave o tome tko je što znao i kakvi su se interesi prepletali oko sustava gospodarenja otpadom.

Zato je legitimno pitati kako je moguće da se u Lici razvijao posao takvih razmjera, a da veliki tržišni igrači o njemu ništa nisu znali. To nije optužba protiv tih tvrtki, nego pitanje koje bi istraga morala raščistiti. U ovakvim poslovima nisu važni samo potpisi na dokumentima nego i razgovori, poslovni odnosi, posrednici i interesi.

Posebno neugodno pitanje za Andreja Plenkovića ostaje Andrija Mikulić. Njegova Vlada postavila ga je na čelo Državnog inspektorata 2019., ponovno imenovala 2020., a zatim mu 2024. dala još jedan mandat.

Mikulić je danas pod USKOK-ovom istragom zbog sumnje da je u drugom slučaju primao mito za pogodovanje vlasnicima kamenoloma; on krivnju negira. Upravo zato treba postaviti pitanje je li način na koji je vodio Inspektorat imao posljedice i za sektor otpada.

Ne tvrdimo da je Plenković sudjelovao u bilo kakvoj korupciji. Ali tri imenovanja nose političku odgovornost. Ako je čovjek kojem je Plenković višekratno davao povjerenje danas osumnjičen da je položaj glavnog državnog inspektora koristio za pogodovanje u zamjenu za mito, javnost ima pravo znati zašto je toliko dugo bio nezamjenjiv i kome je takav sustav odgovarao.