TKO IMA PRAVO GOVORITI O DOMOVINSKOM RATU? Ne političari, nego oni koji su pobijedili velikosrpskog agresora

Tko ima pravo govoriti o Domovinskom ratu: branitelji koji su ga iznijeli ili političari koji ga danas prepakiravaju?

Hrvatsku nisu stvarali salonski generali, nego ljudi koji su 1991. stali pred tenkove

Domovinski rat nije bio politički projekt iz kabineta, televizijski komentar ni naknadna pamet onih koji su rat promatrali s udaljenosti. Domovinski rat bio je borba za opstanak hrvatske države, za gole živote, za domove, obitelji i pravo hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj budućnosti.

Zato se danas s punim pravom postavlja pitanje: tko ima moralno pravo govoriti o Domovinskom ratu?

Naravno, svatko ima pravo na mišljenje. Ali nije svako mišljenje jednako teško. Jedno je govoriti iz udobne saborske klupe, iz televizijskog studija ili iz stranačkog priopćenja, a drugo je govoriti iz Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Sunje, Novske, Gospića, Pakraca, Maslenice, s Južnog bojišta ili iz srpskih logora.

O Domovinskom ratu prvi bi trebali govoriti oni koji su ga doživjeli, preživjeli i pobijedili. Hrvatski branitelji, dragovoljci, obitelji poginulih, zatočenici srpskih koncentracijskih logora, ratni vojni invalidi i civili koji su mjesecima živjeli pod granatama. Oni koji znaju kako izgleda kada se bježi iz podruma, kada se pokapa suborca, kada se čeka nestalog oca, sina ili brata.

A političari? Političari bi, barem ponekad, trebali šutjeti i slušati.

Političari koji skaču iz svake paštete

Svake godine, čim se približe obljetnice, komemoracije, Dan državnosti, Dan pobjede, Dan sjećanja na Vukovar ili neka lokalna obljetnica stradanja, političari iskaču iz svake paštete. Odjednom svi znaju što je Domovinski rat, što znači žrtva, što znači zajedništvo, što znači zastava, himna i pobjeda.

Govore naučene rečenice, polažu vijence, pale svijeće, glume poniznost pred kamerama, a već sutra će u političkoj trgovini relativizirati vrijednosti na kojima je država nastala. Jedni bi mijenjali datume državnih praznika, drugi bi prepakirali spomendane, treći bi Domovinski rat gurnuli u fusnotu, a četvrti bi najradije da se sve svede na opću frazu o „svim žrtvama“, bez jasnog imenovanja agresora i žrtve.

Takva politika je opasna jer od Domovinskog rata pokušava napraviti neutralnu temu, bez krivca, bez odgovornosti i bez povijesne istine.

A istina je jednostavna: Hrvatska je bila napadnuta. JNA, srpske paravojne postrojbe, četnici i pobunjene strukture razorile su hrvatske gradove i sela. Hrvatski branitelji nisu išli preko granice osvajati tuđe, nego su branili svoje.

Ljevičarska “omekšavanja” i stari obrasci

Posebno je zanimljivo kako se dio ljevice posljednjih godina odjednom pokušava „omekšati“ prema braniteljima. Kao da su preko noći oprani u najboljem omekšivaču za rublje. Odjednom govore o socijalnom statusu branitelja, mirovinama, pravima i poštovanju. No mnogi branitelji dobro pamte da su ti isti politički i ideološki krugovi godinama Domovinski rat gledali s podsmijehom, sumnjom ili otvorenim prijezirom.

Za njih su branitelji prečesto bili „problem“, „teret“, „privilegirana skupina“ ili „desničarski folklor“. Kada im trebaju glasovi, onda se sjete branitelja. Kada treba braniti istinu o Domovinskom ratu, onda se skrivaju iza fraza o „suočavanju s prošlošću“.

Problem nije u raspravi. Problem je u namjeri.

Jer ako netko o Domovinskom ratu govori samo onda kada mu to politički koristi, onda ne govori iz poštovanja, nego iz interesa.

Branitelji nisu sami krivi

Često se zna čuti da su branitelji sami krivi za stanje u kojem se danas nalaze. To je jeftina i nepravedna teza.

Hrvatski branitelji su svoj posao odradili. Oni su 1991. i 1995. učinili ono što je bilo najteže: obranili su državu, porazili agresora i omogućili da Hrvatska postoji kao slobodna i međunarodno priznata država.

Oni nisu birali poslijeratne vlade, nisu pisali zakone koji su propuštali kazniti zločince, nisu vodili institucije koje su dopuštale da se zločinci sklone u Srbiju, Crnu Goru ili tko zna gdje. Nisu oni odgovorni što Hrvatska nikada nije dovoljno snažno otvorila pitanje ratne odštete. Nisu oni odgovorni što mnogi zločini nisu procesuirani. Nisu oni odgovorni što se s petokrakom i danas paradira kao da se pod njom nisu rušili hrvatski gradovi.

Odgovorni su oni koji su imali vlast, zakone, institucije, policiju, pravosuđe i diplomaciju, ali nisu učinili ono što su morali.

Što osjeća logoraš kada vidi petokraku?

Najveća uvreda za mnoge branitelje i logoraše nije samo politička laž, nego svakodnevna ravnodušnost prema njihovoj patnji.

Kako se osjeća čovjek koji je prošao Stajićevo, Begejce, Srijemsku Mitrovicu, Niš ili druge logore kada danas vidi Ratka Mladića sa šajkačom i zvijezdom petokrakom? Kako se osjeća zatočenik koji je bio premlaćivan, ponižavan i izgladnjivan kada vidi Veselina Šljivančanina kako nastupa u javnosti i drži lekcije?

Za neke je petokraka “simbol antifašizma”. Za hrvatske branitelje, logoraše i obitelji ubijenih ona je često simbol tenkova, granata, logora, Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Saborskog, Voćina, Lovasa i Dalja.

To nije teorija. To je iskustvo.

I zato nije normalno da hrvatska država pokazuje više obzira prema onima koji provociraju simbolima agresorske vojske nego prema ljudima koji su pod tim simbolima bili zatočeni, mučeni ili protjerani.

Ratni zločinci i njihovi zaštitnici

Ratni zločinci nisu apstraktni pojam. Oni imaju imena, činove, zapovjedne linije, postrojbe i tragove zločina. Mnogi su poznati, mnogi su dokumentirani, mnogi su imenovani u svjedočenjima. Dio ih je osuđen, ali previše ih je ostalo izvan dosega pravde.

Najveća nepravda je u tome što su mnogi koji su sudjelovali u agresiji, progonima, logorima i razaranjima danas mirno nastavili živjeti, često pod zaštitom šutnje, politike ili pravosudne nemoći. Hrvatska je donijela zakone koji su trebali pomoći miru i reintegraciji, ali se u praksi prečesto dogodilo da su žrtve ostale bez pravde, a počinitelji bez kazne.

I onda se od branitelja traži da šute.

Da budu pristojni.

Da ne reagiraju.

Da ne pitaju.

Da ne smetaju.

E, upravo tu nastaje bijes.

Domovinski rat nije slučajna epizoda slučajne države

Oni koji Hrvatsku nazivaju “slučajnom državom” ili se prema njoj ponašaju kao prema privremenom projektu, nikada neće razumjeti Domovinski rat. Za njih je Hrvatska administrativna činjenica. Za branitelje je Hrvatska krvavo izborena stvarnost.

Zato političari koji se igraju datumima državnih praznika, koji relativiziraju simbole, koji izjednačavaju krivnju i koji se dodvoravaju svakome osim vlastitim braniteljima, ne razumiju koliko duboko vrijeđaju ljude koji su ovu državu stvarali.

Hrvatska nije pala s neba.

Nije nastala u Bruxellesu, Beogradu, Zagrebačkim salonima ni u stranačkim uredima.

Nastala je u rovovima, skloništima, bolnicama, logorima, progonstvu i na bojišnicama.

Tko treba govoriti, a tko slušati?

O Domovinskom ratu trebaju govoriti hrvatski branitelji. Trebaju govoriti zapovjednici koji su vodili postrojbe, dragovoljci koji su prvi stali u obranu, majke koje su izgubile sinove, djeca koja nikada nisu upoznala očeve, ratni invalidi koji se svako jutro bude s posljedicama rata, logoraši koji nikada nisu do kraja izašli iz logora.

A politički fićfirići, salonski moralisti i ideološki preodgojitelji trebali bi slušati.

Možda bi tada shvatili da Domovinski rat nije materijal za političko preuređivanje, nego temelj države.

Možda bi shvatili da se s braniteljima ne razgovara kao s problemom, nego kao s ljudima kojima ova država duguje poštovanje.

Istinu ne pišu oni koji su pobjegli, nego oni koji su ostali

Domovinski rat nije završena tema dok god se o njemu laže, dok god se zločinci skrivaju, dok god se logoraši ponižavaju, dok god se simboli agresije relativiziraju, a branitelji guraju na marginu.

Branitelji ne traže da im se plješće svaki dan. Ne traže da im se podilazi. Ne traže da ih se koristi kao ukras na obljetnicama.

Traže ono osnovno: istinu, poštovanje i jasnu razliku između agresora i branitelja.

A tu razliku ne smije izbrisati ni politika, ni ljevica, ni interesne skupine, ni oni koji bi danas pisali novu povijest zemlje koju nisu bili spremni braniti.

Hrvatsku su stvorili branitelji.

I zato, kada se govori o Domovinskom ratu, prvo neka govore oni koji su ga preživjeli.

Svi ostali neka barem jednom nauče slušati.