HRVATSKA SE NE ČUVA ŠUTNJOM

Što se precrtavanjem poručuje

Na objavljenim snimkama iz podvožnjaka kod Vjesnika među oštećenim obilježjima raspoznaju se Tigrovi, Gromovi, Kune, Pauci, Sokolovi, Pume i Vukovi, zatim Hrvatska vojska, HOS, 204. vukovarska brigada i Specijalna policija MUP-a RH. Prešaran je i grb Republike Hrvatske. Preko i uz obilježja vide se slova A u krugu, znak anarhije, križni potezi i šare u više boja. Na zidu su natpisi „AFA“ i „JBŠ RAT“, a šarano je i preko poruke „Hvala im na svemu, slobodni smo ljudi“.

U lipnju je u istom podvožnjaku prebojan donji dio HOS-ova obilježja s pozdravom „Za dom spremni“, dok su druga ostala netaknuta. Sada su zahvaćeni brojni znakovi hrvatske obrane i sam državni grb. Objašnjenje da se sve svodi na prijepor oko jednoga pozdrava više ne može obuhvatiti ono što gledamo. Što je sporno u Gromovima, Pumama ili vukovarskoj brigadi? Što je sporno u grbu Republike Hrvatske?

Kolovoški performans u Sinju dodatno je otvorio pitanje odnosa prema braniteljskoj simbolici. Ondje je autorica za svoj projekt naslikala izmijenjeni znak Tigrova s dodanim pozdravom „Za dom spremni“, pa je taj novi mural oštećen u performansu ostvarenome s bivšim pripadnikom Tigrova. Te okolnosti treba pošteno navesti. Pitanje ipak ostaje: zašto se pacifizam dokazuje upravo oštećivanjem simbola hrvatskih branitelja? Čovjek pred čiju kuću dolazi tenk ne odlučuje hoće li rat početi. Odlučuje kako će zaštititi ljude u toj kući.

Zabrinutost zbog takva niza ne počiva na tvrdnji da svi događaji imaju zajedničkog organizatora. Povezanost počinitelja treba dokazati. Ponavljanje omalovažavanja hrvatske obrane opravdano nas zabrinjava i bez toga. Građani imaju pravo pitati smeta li nekome već i samo poštovanje prema neovisnoj Hrvatskoj. Hrvat ne treba opravdavati ljubav prema slobodnoj Hrvatskoj, a nitko komu je ona dom ne treba člansku iskaznicu udruge ili stranke da bi ga pogodilo ponižavanje njezina grba.

Zahvalnost zaslužuju ljudi koji su već počeli obnavljati zagrebačka obilježja. Policija i državno odvjetništvo dužni su istražiti počinitelje, motive i moguće veze, a Grad urediti zakonit status i zaštitu tih obilježja. Kazneni zakon u člancima 235. i 349. već daje okvir za kažnjavanje oštećenja tuđe stvari i neovlaštenog šaranja te javnog izvrgavanja Republike Hrvatske i njezinih simbola ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju. Primjena ovisi o dokazanim okolnostima. Od države treba tražiti zakonitu, razmjernu i dosljednu reakciju, uključujući naknadu štete od odgovornih.

Obnova zida rješava vidljivu štetu. Povjerenje građana traži i odgovor o odgovornosti. Djelo ne smije nestati u ladici čim nestane s naslovnice. Upravo se na toj razlici vidi zašto je ovaj događaj važan za čitavu državu.

Država se potvrđuje svakoga dana

Grb predstavlja Republiku Hrvatsku, a njezinu ozbiljnost građani svakodnevno doživljavaju u općini, školi, policiji i pravosuđu. Veza između državnog obilježja, jezika nastave i odnosa prema žrtvama nalazi se upravo tu: država je vjerodostojna koliko dosljedno poštuje vlastite temelje i provodi obveze koje je preuzela. Selektivno postupanje nagriza povjerenje bez obzira na to radi li se o velikom sigurnosnom pitanju ili pravilu koje treba provesti lokalna ustanova.

Hrvatska zastava na općinskoj zgradi treba biti prirodan znak pripadnosti. Zakon propisuje obveze za državna tijela, a za pojedinu lokalnu ustanovu treba provjeriti i mjerodavne lokalne akte. Postojeća obveza mora se provoditi, nedorečeno pravilo jasno urediti. Zapuštena zastava također govori o onome tko njome raspolaže. Pravila vrijede i za javno isticanje stranih zastava, uključujući svatove, uz zakonsku zaštitu manjinskih simbola. Opća obveza da svaka svadbena povorka ima dvije zastave ne postoji. Hrvatska zastava uz obilježje zemlje iz koje dolazi dio obitelji ipak bi bila lijepa gesta poštovanja prema zemlji u kojoj se slavi.

Škola toj pripadnosti daje sadržaj. Nastava se zakonski izvodi na hrvatskom jeziku i latinici, uz uređene manjinske i odobrene strane programe. Nastavnici moraju ispunjavati propisane jezične uvjete, a ravnatelj i nadzor reagirati na utvrđene nepravilnosti. Djeca imaju pravo na propisanu nastavu. Poštovanje manjinskih prava i odgovornost prema hrvatskom jeziku dio su iste obveze države prema učeniku. Učeniku dugujemo i znanje o zemlji u kojoj odrasta, njezinu nastanku i ljudima koji su je branili.

Temelj za to već postoji. Ustav govori o pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. Saborska Deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. traži zaštitu njegova dostojanstva i procesuiranje pojedinačnih ratnih zločina. Deklaracija o Oluji iz 2006. potvrđuje oslobodilačku svrhu operacije. Rezolucija Opće skupštine UN-a 49/43 iz 1994. govori o okupiranim hrvatskim područjima i potvrđuje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Razlika između agresije i obrane ima dokumentarni i činjenični temelj koji javne ustanove trebaju ozbiljno prenositi novim naraštajima.

Takva odgovornost traži pošten odnos prema svim hrvatskim braniteljima. Zakon obuhvaća i pripadnike HOS-a, čija se žrtva ne može izbrisati političkom etiketom. Ustavni sud pozdrav „Za dom spremni“ smatra nesuglasnim s Ustavom, dok je Dokument dijaloga iz 2018. razmatrao strogo ograničenu komemorativnu iznimku kao preporuku. Država duguje jasna pravila i zakonit prostor za odavanje počasti. Dopušteno obilježje postrojbe na majici ne smije postati razlog za postupanje samo zbog nečije odbojnosti prema hrvatskoj obrani.

Jednaku ozbiljnost traži pitanje petokrake. Njezino antifašističko značenje ne briše komunističke zločine ni činjenicu da ju je nosila JNA koja je napadala Hrvatsku. Europski sud za ljudska prava u predmetu Vajnai odbacio je preširoku zabranu toga višeznačnog simbola. Ta presuda ne daje pravo na veličanje agresije i zločina. Postupanja postoje: policija je ove godine u Cavtatu reagirala na majicu s obilježjima agresorske vojske, a u Rijeci je krajem 2025. podnesen optužni prijedlog zbog zastave s petokrakom. Prijava još nije presuda. Građani imaju pravo na jasna mjerila, obrazložene odluke i dosljednu praksu prema svakom kažnjivom veličanju nasilja.

Europski parlament rezolucijom od 19. rujna 2019. osudio je zločine nacističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Izrazio je zabrinutost zbog totalitarnih simbola i pozvao na zabranu organizacija koje veličaju totalitarizam, uz poštovanje domaćega pravnog poretka. Rezolucija sama ne uvodi opću kaznu za svaku petokraku. Njezina osuda zločina ipak je jasna. Hrvatski sabor još je 2006., oslanjajući se i na Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, donio vlastitu deklaraciju o osudi komunističkih zločina. Dvadeset godina poslije opravdano je tražiti da se ta opredjeljenja vide u istraživanju, obrazovanju i odnosu prema žrtvama.

Odnos prema žrtvama najjasnije pokazuje koliko vrijede naše deklaracije. Zakon o grobljima iz 2025. uređuje uklanjanje spornih obilježja koja veličaju agresiju i pobunu, uz posebni postupak za ona podignuta nakon 30. svibnja 1990. Pravo na grob treba poštovati, a veličanje agresije sankcionirati prema zakonu. U veljači ove godine objavljeno je uklanjanje Šoškočaninova mauzoleja u Borovu Selu. Taj pomak treba priznati, uz opravdano pitanje zašto su bila potrebna desetljeća.

Posebno bole grobovi za koje još ne znamo gdje su. Prema Vladinim podacima iz svibnja 2026., Hrvatska traga za još 1.725 osoba iz Domovinskog rata. Nove identifikacije zaslužuju zahvalnost ljudima koji obavljaju taj težak posao. Svaka preostala nepoznata sudbina traži nastavak istraživanja, otvaranje arhiva i pribavljanje podataka iz Srbije. Obiteljima je svaki izgubljeni dan predug. Njihova se patnja ne smije pretvoriti u obveznu rečenicu političkoga govora nakon koje ponovno slijedi zaborav.

Žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća pripada isto ljudsko dostojanstvo. U Teznu su 1999. iz dijela jarka ekshumirani ostaci 1.179 žrtava. Povjesničar Mitja Ferenc u kolovozu 2026. ponovno govori o nastavku istraživanja i financiranju. Ukupan broj treba utvrđivati, ali već poznati nalaz dovoljno govori o razmjeru stradanja. U zagrebačkom Lešću u travnju su službeno objavljene dvije masovne grobnice s ostacima najmanje 23 osobe, prema tadašnjim saznanjima žrtava partizansko-komunističkih zločina iz 1945. i 1946. godine.

Medijski izvještaji o tim temama postoje. Pravo je pitanje dobivaju li žrtve trajnu pozornost, ime i ljudsku priču ili ostaju usputna vijest. Urednička simpatija prema režimu ne smije biti razlog za umanjivanje njegova zločina. Odgovornost urednika mjeri se današnjim objavama i prešućivanjima, a ne podrijetlom njihovih predaka. Javni servis posebno duguje građanima sustavno suočavanje sa stradanjima. Društvo koje djecu uči ljudskom dostojanstvu mora ga priznati i mrtvima čija sudbina nekome politički smeta.

Povijesno iskustvo traži budnost

Povjerenje u državu slabi i ondje gdje ozbiljni događaji godinama ostaju bez razjašnjenja. Poljud je upozorenje koje još pamtimo. Kukasti križ na travnjaku tijekom utakmice Hrvatske i Italije 2015. donio je Hrvatskoj međunarodnu sramotu i nogometne sankcije. Prema policijskom odgovoru objavljenom u studenome 2025., počinitelj ni deset godina poslije nije bio pronađen. Posljedice je snosila zemlja, a osobna odgovornost ostala je nepoznata. Navikavanje na neriješene slučajeve teško može biti znak sigurnosti.

Hrvatsko iskustvo opravdava ozbiljan pristup i mogućnosti podmetanja. Napadi na zagrebačku Židovsku općinu i židovske grobove 1991. povezani su s operacijom Labrador. Bivši pripadnik jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe Mustafa Čandić pred Haškim je sudom opisivao Labrador i propagandnu Operu, uključujući pokušaj prikazivanja hrvatskih vlasti profašističkima. Njegovo svjedočenje podsjeća da se protiv države može djelovati i proizvodnjom slike o njoj. Povijesno iskustvo nalaže provjeru mogućih metoda; odgovornost za današnja djela utvrđuje se današnjim dokazima.

Hibridne prijetnje već su dio sigurnosnih procjena. SOA u izvješću za 2025. navodi strani obavještajni interes za Hrvatsku, pokušaje utjecaja na javno mnijenje te, u europskom kontekstu, naručene incidente i vrbovanje izvršitelja preko aplikacija. Isto izvješće navodi da tada u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnijeg izravnog ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Obje ocjene treba uzeti ozbiljno. Budnost zahtijeva stručne procjene i provjeru, uz jasno razlikovanje utvrđenih činjenica od pretpostavki.

Digitalna balvan-revolucija u tom je smislu metafora za djelovanje koje provokacijama, lažima i podjelama razara povjerenje u vlastitu državu. Povijesna pobuna imala je stvarne zapreke i oružje. Današnje informacijsko djelovanje može širiti prijezir prema Hrvatskoj i njezinoj obrani bez fizičke zapreke na cesti. Takav učinak ne mora uvijek imati zajedničko zapovjedništvo. Ljubav prema Hrvatskoj obvezuje nas da provjeravamo i sadržaje koji nam potvrđuju vlastita uvjerenja. Neprovjerenom tvrdnjom možemo pomoći upravo onome čemu se protivimo.

Sigurnost traži odgovornost i unutar institucija. Zakon o općem oprostu iz 1996. izričito je izuzeo ratne zločine. Oprost za pobunu ne može biti zaklon od istrage ratnog zločina, ali sama abolicija nije dokaz takva zločina ni automatska zabrana zaposlenja. Za policiju i vojsku vrijede posebni zahtjevi dostojnosti, pouzdanosti i sigurnosnih provjera. Vjerodostojne informacije o prikrivenim zločinima ili djelovanju protiv države moraju se provjeriti bez političke zaštite. Prezime ne zamjenjuje dokaz, a funkcija ne smije spriječiti istragu.

Geopolitičke prilike dodatno pojačavaju tu odgovornost. Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je europsku sigurnost. Hrvatska mora jačati obrambene i sigurnosne sposobnosti, nadzirati rad svojih službi i prepoznavati slabosti na vrijeme. Suverenitet se potvrđuje sposobnošću da država provodi vlastite zakone, štiti ljude i uživa njihovo povjerenje. Njegova obrana pripada svakomu komu je Hrvatska dom.

Pred djecom imamo obvezu pokazati kako izgleda takva odgovornost. Očinstvo i vjeroučiteljski poziv podsjećaju me da se pripadnost uči i našim primjerom: poštovanjem zakona, istine, živih ljudi i žrtava kojima dugujemo zahvalnost. Branitelji su svoj dio odgovornosti preuzeli kada je bilo najteže. Na nama je da svoj preuzmemo u miru. Djeci trebamo ostaviti zemlju u kojoj se slobodno živi, zna cijena te slobode i ljubav prema vlastitoj domovini smatra prirodnom. Hrvatska se ne čuva šutnjom. Ne smijemo spavati.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove Uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.