Zajedništvo branitelja i hrvatskog naroda u Domovinskom ratu

Godine 1991. nismo imali bogatu državu, veliku vojsku ni sigurnu budućnost. Imali smo ljude koji su vjerovali da Hrvatska vrijedi žrtve.

Bio sam jedan od njih.

Sjećam se početka Domovinskog rata i stvaranja Hrvatske policije i Hrvatske vojske. U njima su bili mladi ljudi, mnogi u najljepšim godinama života, spremni stati u obranu svojih gradova, svojih obitelji i svoje zemlje. Nismo tada razmišljali o tome tko je branitelj, a tko civil. Osjećali smo snažnu podršku ljudi oko sebe i znali smo zašto smo ondje.

Branitelji nisu bili sami.

Iza njih je stajao narod.

Dok su jedni bili na položajima, drugi su radili u tvornicama, proizvodili hranu, održavali vodovod, grijanje i električnu mrežu. Liječnici i medicinske sestre brinuli su o ranjenima. Vatrogasci su gasili požare nakon eksplozija. Civilne službe zbrinjavale su ranjene i nemoćne. Ljudi su se brinuli za svoje susjede i obitelji.

Sjećam se i sasvim običnih stvari. Ljudi su samoinicijativno donosili kruh i kolače koje su sami ispekli. Nije ih trebalo posebno pozivati. Vidjeli su potrebe ljudi oko sebe i reagirali.

Takvo zajedništvo nije nastalo preko noći. Gradilo se iz osjećaja da je tuđa nevolja i naša nevolja.

Zato danas često razmišljam koliko se naše društvo promijenilo.

Nekada je bilo gotovo nezamislivo da stariji čovjek u zgradi ili ulici ostane bez ogrjeva, a da susjedi to ne primijete. Ako bi se netko razbolio ili našao u nevolji, ljudi su se uključivali. Danas se dogodi da čovjek padne na ulici, a prvi potez bude vađenje mobitela i snimanje. Umjesto pomoći, nastane snimka.

Ne tvrdim da su ljudi danas bezosjećajni. I danas postoje brojni dobri ljudi koji pomažu drugima. Ali izgubili smo dio one spontane brige za čovjeka pokraj sebe.

Promijenile su se i vrijednosti. Danas novac često zauzima mjesto koje je nekada imao čovjek. Godine 1991. čast je imala veliku vrijednost. Ljudi su bili spremni odreći se mnogo toga kako bi pomogli drugome.

Branitelji su osjećali to povjerenje.

Znali smo da ljudi vjeruju u nas. Nisu nas gledali kao teret društva. Nisu nas nazivali parazitima. Nisu svakoga tko je nosio hrvatsku odoru promatrali kroz sumnju.

Naravno, bilo je i zlouporaba. Bilo je pogodovanja i ljudi koji su ostvarili nešto što nisu trebali ostvariti. To treba priznati. Ali ne možemo zbog pojedinaca stvarati sliku o stotinama tisuća ljudi koji su u najtežim godinama hrvatske povijesti branili svoju zemlju.

I sami branitelji moraju biti svjesni svoje odgovornosti.

Branitelj danas treba biti primjer ponašanja, rada i odnosa prema drugome čovjeku, kao što je to bio kada je bio na braniku obrane Hrvatske. Branitelji imaju pravo reagirati na nepravdu. Imaju pravo kritizirati politiku i političare. Ali ne trebaju biti destruktivni niti rušiti institucije države.

Država i trenutna politika nisu isto.

Političari dolaze i odlaze. Vlade se mijenjaju. Hrvatska ostaje.

Ostaju i vrijednosti zbog kojih smo 1991. krenuli u obranu svoje zemlje.

Zato vjerujem da zajedništvo ne znači da svi moramo isto misliti. Hrvatska treba poštovati svoje različitosti i posebnosti. Ljudi imaju različite političke stavove, životne priče i poglede na društvo. Ali uz različitosti moramo imati međusobno poštovanje, kao i poštovanje prema hrvatskoj kulturi, vjeri i tradiciji.

Godine 1991. imali smo nešto što nam danas ponovno treba: zajednički cilj.

Tada smo željeli slobodnu Hrvatsku.

Danas bi naš zajednički cilj trebao biti stvaranje demokratskog, poštenog i gospodarski snažnog društva u kojem čovjek ima dostojanstven život. Trebamo društvo u kojem se cijeni rad, znanje, poštenje i odgovornost. Trebamo državu iz koje mladi ljudi neće odlaziti zato što ne vide svoju budućnost.

To nije posao samo političara.

To je odgovornost svih nas.

Posebno mi je važno što će o Domovinskom ratu misliti generacije koje dolaze. Djeca i unuci nisu krivi ni zaslužni za ono što se događalo tijekom rata. Oni imaju pravo živjeti slobodno.

Ne trebamo ih učiti da mrze.

Trebamo ih učiti da pamte.

Treba im ispričati kako je bilo. Treba im reći da su nekada ovdje živjeli mladi ljudi njihovih godina koji su svoje živote stavili ispred vlastite sigurnosti kako bi Hrvatska bila slobodna. Treba im objasniti da sloboda koju danas imaju nije pala s neba.

A onda im treba reći još nešto.

Danas Hrvatsku ne moraju braniti puškom.

Danas je trebaju braniti znanjem, poštenjem, radom i odgovornošću. Trebaju je graditi.

Kada se sjetim Domovinskog rata, ne sjećam se samo položaja, oružja i opasnosti. Sjećam se ljudi. Sjećam se kako su nas nakon povratka s položaja dočekivale supruge i majke. Sjećam se svoje supruge. Sjećam se brige i molitvi svoje majke da se iz rata vratim živ i zdrav.

I tada čovjek shvati da je rat bio puno veći od onoga što se događalo na bojištu.

Iza svakog branitelja bila je obitelj.

Iza svakog ranjenika bio je netko tko je čekao.

Iza svake poginule osobe ostala je obitelj koja je morala nastaviti živjeti.

Zato danas, kada govorim o zajedništvu, ne govorim o povratku u ratno vrijeme. Ne želim da mladi čovjek nakon ove priče pomisli da treba otići u rat.

Želim suprotno.

Želim da poželi biti bolji čovjek.

Da čuva svoju obitelj. Da pomogne susjedu. Da poštuje čovjeka koji misli drugačije. Da cijeni slobodu. Da uči. Da radi. Da gradi svoju Hrvatsku.

Mi smo 1991. sanjali slobodnu Hrvatsku.

Danas je naša odgovornost učiniti je poštenijom, sigurnijom i boljom za život.

Ako bih iz 1991. godine u današnju Hrvatsku mogao prenijeti samo jednu vrijednost, ne bih prenio oružje, ratne zastave ni ratnu retoriku.

Prenio bih nesebičnost.

Jer kada čovjek prestane misliti samo na sebe i počne brinuti o čovjeku pokraj sebe, tada ponovno počinje nastajati ono zajedništvo koje nas je 1991. održalo.

Odgajajmo svoju djecu u ljubavi prema domovini.

Brinimo jedni za druge kao što smo brinuli tijekom Domovinskog rata.

Jer Hrvatsku nismo stvorili zato da pripada samo jednoj generaciji.

Stvorili smo je da u njoj slobodno žive i buduće generacije.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.