Zakone su donijeli, Deklaraciju zakopali: Vlada i Sabor pale svijeće, ali bježe od pune osude komunističkih zločina

Hrvatskoj ne nedostaje zakona, deklaracija ni europskih rezolucija. Nedostaje joj političke hrabrosti da ono što je zapisano napokon pretvori u državnu politiku.

Vladajući se svakoga 23. kolovoza sjete žrtava totalitarnih i autoritarnih režima, pošalju izaslanstvo, polože vijence, zapale svijeće i izgovore nekoliko pažljivo odmjerenih rečenica. Već sljedećega dana sve se vraća na staro: komunistički zločini ponovno postaju neugodna tema, zahtjevi za istraživanje proglašavaju se ideološkim sukobom, a svako ozbiljnije pitanje o odgovornosti nekadašnjeg sustava gura se u ladicu.

To nije suočavanje s prošlošću. To je protokolarno upravljanje prošlošću.

Hrvatska je prihvatila 23. kolovoza – ali samo na papiru?

Datum 23. kolovoza izabran je jer je toga dana 1939. potpisan pakt Molotov–Ribbentrop između nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog Saveza, zajedno s tajnim protokolom o podjeli interesnih područja u istočnoj Europi.

Europski dan sjećanja utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta iz 2008. godine, a potvrđen Rezolucijom o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. Hrvatska se obilježavanjem 23. kolovoza pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj, što navodi i Hrvatski sabor na svojoj službenoj stranici.

Dopunom Zakona iz 2011. godine 23. kolovoza proglašen je spomendanom koji se mora obilježavati „dostojanstveno i nepristrano“. To nije politička interpretacija, nego izričita zakonska formulacija objavljena u Narodnim novinama.

Novi Zakon donesen je u studenome 2019., a stupio je na snagu 1. siječnja 2020. Njime je uveden puni naziv: Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. I taj zakon zahtijeva dostojanstveno i nepristrano obilježavanje, bez selektivnog biranja prihvatljivih i neprihvatljivih žrtava. Tekst Zakona dostupan je u Narodnim novinama.

Propis, dakle, postoji. Naziv je jasan. Komunizam je naveden uz nacizam i fašizam. Što je onda nejasno hrvatskoj vlasti?

Sabor je sam sebe proglasio ključnom institucijom – pa pobjegao od vlastite obveze

Još je teža politička odgovornost Hrvatskoga sabora.

Sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine.

U njoj su navedena pojedinačna i masovna ubojstva, smaknuća, koncentracijski logori, deportacije, mučenja, prisilni rad, progoni na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, ukidanje slobode mišljenja i tiska te uništavanje političkog pluralizma.

Deklaracija izričito upozorava da pad komunističkog poretka u Hrvatskoj nije bio popraćen odgovarajućim istragama njegovih zločina. Još važnije, Sabor je zapisao da bi upravo on trebao postati „ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma“, dok bi se njihovim sustavnim istraživanjem trebale baviti znanstvene i pravosudne institucije.

Prošlo je dvadeset godina.

Gdje je godišnje izvješće Hrvatskoga sabora o provedbi te Deklaracije? Gdje je sustavni državni program istraživanja komunističkih zločina? Gdje je javni registar otkrivenih grobnica, ekshumiranih i identificiranih žrtava? Gdje je potpuni pregled otvorenih i nedostupnih arhiva? Gdje je analiza kaznenih postupaka, odbačenih prijava i razloga zbog kojih počinitelji nisu procesuirani? Gdje je ozbiljan obrazovni program kojim će učenici učiti o komunističkoj represiji, političkim zatvorenicima, likvidacijama bez suđenja, Križnim putovima, Jazovki, Maclju, Gračanima, Hudoj jami, Golom otoku i političkim ubojstvima emigranata?

Sabor je sam sebi dodijelio odgovornost, a zatim se ponašao kao da je donošenjem Deklaracije posao završen.

Nije završen. Zapravo, jedva da je započeo.

Rezolucije nisu presude – ali nisu ni ukras za saborsku arhivu

Treba biti pravno precizan. Rezolucija Europskog parlamenta nije hrvatski kazneni zakon, a saborska Deklaracija sama po sebi ne može podignuti optužnicu, otvoriti arhiv ili zabraniti totalitarno znakovlje.

Ali upravo zato postoje Vlada i Sabor: da političke obveze pretvore u zakone, programe, proračunske odluke i rad državnih institucija. Europske rezolucije nisu donesene da bi se jednom godišnje citirale, nego da bi usmjeravale javne politike.

Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine poziva na jasnu i načelnu ocjenu zločina nacističkih i komunističkih totalitarnih režima, očuvanje sjećanja na njihove žrtve i odlučno protivljenje veličanju totalitarnih ideologija.

Hrvatska se s tim uskladila u nazivu spomendana. Nije se, međutim, u dovoljnoj mjeri uskladila u svakodnevnom djelovanju države.

Javnim novcem ne smije se financirati veličanje bilo koje diktature

Posebno je kukavički odnos vlasti prema udrugama, pokretima i javnim manifestacijama koje pod pojmom „antifašizma“ pokušavaju provući nostalgiju za jugoslavenskim komunističkim poretkom, njegove vođe, represivni aparat i simbole.

Antifašizam nije privatno vlasništvo Komunističke partije. Borba protiv fašizma ne daje nikome pravo opravdavati poslijeratna smaknuća, logore, mučenja, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja, progon vjernika i desetljeća jednopartijske diktature.

Nitko ne traži zabranu slobodnog istraživanja, rasprave ili udruživanja. Ali financiranje iz državnog i lokalnih proračuna nije neotuđivo pravo. Demokratska država nije dužna novcem poreznih obveznika financirati veličanje bilo kojega totalitarnog režima.

Vlada mora uspostaviti jasne i jednako primjenjive kriterije: javni novac ne smije služiti veličanju nacističke, fašističke ni komunističke diktature, njihovih političkih vođa, represivnih institucija i opravdavanju zločina. Bez ideoloških iznimaka i bez skrivanja iza politički podobnih naziva.

Ako se osuđuje veličanje jednoga totalitarizma, mora se osuditi i veličanje drugoga. Sve drugo nije antifašizam, demokracija ni europska vrijednost. To je najobičnija politička diskriminacija među mrtvima.

Osuda komunizma nije umanjivanje nacističkih i fašističkih zločina

Svaki pokušaj otvaranja pitanja komunističkih zločina u Hrvatskoj redovito prati optužba za „revizionizam“ ili „relativiziranje fašizma“.

To je jeftin način prekidanja rasprave.

Osuda komunističkih zločina ne umanjuje zločine nacizma, fašizma i ustaškog režima. Naprotiv, dosljedna osuda svih totalitarizama jedini je pošten način obrane demokracije. Povijesne okolnosti i ideološki ciljevi tih režima nisu bili jednaki, ali pravo nevine žrtve na ime, grob, istinu i pijetet ne ovisi o boji uniforme njezina ubojice.

Nedužan čovjek ubijen bez suđenja nije manje mrtav zato što ga nije ubio nacist, nego komunistička tajna policija ili partizanska jedinica.

I hrvatski Ustav govori o povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava. To jasno stoji u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Kako je onda moguće da se zahtjev za stvarnim suočavanjem s tim sustavom i danas tretira kao politička provokacija?

Žrtvama ne trebaju jednodnevne svijeće, nego istina i pravda

Formalno obilježavanje postoji. Vlada i Sabor mogu pokazati položene vijence, službene objave i prigodne govore. Ali protokol nije dokaz da je država ispunila svoju obvezu prema žrtvama.

Stvarna provedba značila bi javno izvješće o ostvarivanju saborske Deklaracije iz 2006., sustavno otvaranje i digitalizaciju arhiva, nastavak ekshumacija i identifikacija, dostupnu bazu grobnica, istraživanje zapovjedne i političke odgovornosti, specijalizirani pravosudni rad na još procesuiranim slučajevima, dostojan nacionalni memorijal te obrazovanje koje neće prešućivati zločine zato što su ih počinili pobjednici.

Dok se to ne učini, svaka službena poruka o „nepristranom sjećanju“ ostat će prazna fraza.

Vladajući više nemaju pravo tvrditi da ne znaju što trebaju učiniti. Sami su donijeli Deklaraciju. Sami su izglasali zakone. Sami se pozivaju na europske rezolucije. Sami su komunizam stavili uz nacizam i fašizam u službeni naziv spomendana.

Problem nije nedostatak propisa. Problem je nedostatak volje da se oni provedu do kraja.

Zato je poruka Vladi i Hrvatskom saboru jednostavna: prestanite se jednom godišnje skrivati iza svijeća i vijenaca. Otvorite arhive. Istražite zločine. Pronađite žrtve. Objavite imena. Uspostavite jednake kriterije. Prestanite javnim novcem tolerirati apologiju diktature.

Propise ste donijeli. Deklaracije ste izglasali. Europu ste citirali.

Sada ih provedite – ili javno priznajte da ste žrtve komunističkog režima ponovno upotrijebili kao protokolarnu kulisu.