14. srpnja 1991. – Antunovac: ustroj Antunovačke satnije na južnoj crti obrane Osijeka

ANTUNOVAC, 14. srpnja 1991. – Na današnji dan 1991. godine ustrojena je Antunovačka satnija, postrojba koja će u Domovinskom ratu imati iznimno važnu ulogu u obrani Antunovca, Ivanovca, Seleša i južnog prilaza Osijeku.

Bio je to trenutak kada se rat u istočnoj Slavoniji više nije mogao promatrati kao niz izoliranih incidenata. Nakon napada, barikada, provokacija i sve otvorenijeg svrstavanja JNA uz pobunjene Srbe, hrvatska sela oko Osijeka morala su se organizirati za obranu.

Antunovac je imao poseban položaj. Nalazio se na prostoru koji je zatvarao jedan od najopasnijih pravaca prema Osijeku. Da je taj pravac bio probijen, grad bi se našao u još težem položaju. Zato je ustroj Antunovačke satnije bio mnogo više od lokalnog vojnog događaja – bio je dio stvaranja obrambenog pojasa oko Osijeka.

Branitelji iz Antunovca, Ivanovca i okolnih mjesta

U Antunovačku satniju uključili su se domaći ljudi, dragovoljci i branitelji iz Antunovca i okolnih naselja. Mnogi od njih do jučer su bili radnici, poljoprivrednici, obrtnici, mladići i obiteljski ljudi. U srpnju 1991. postali su prva crta obrane svojih kuća, svojih obitelji i grada Osijeka.

Ustroj postrojbe značio je uvođenje reda u obranu: određivanje položaja, organiziranje straža, raspored ljudi, prikupljanje skromnog naoružanja, povezivanje s drugim postrojbama i stvaranje sustava koji je morao izdržati pritisak daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Antunovačka satnija djelovala je u sklopu obrambenog sustava ZNG-a i kasnije Hrvatske vojske, na prostoru koji se protezao prema južnoj i jugoistočnoj crti obrane Osijeka. Njezina zadaća bila je jasna: spriječiti prodor agresora prema gradu.

Južna crta obrane Osijeka

Antunovac, Ivanovac i Seleš bili su mjesta koja su izravno osjećala težinu rata. Neprijateljski pritisak dolazio je iz smjera uporišta koja su ugrožavala osječko područje, a JNA je sve otvorenije pokazivala da nije neutralna sila, nego oružani oslonac velikosrpske agresije.

U takvim okolnostima branitelji Antunovca držali su položaje pod stalnom prijetnjom granatiranja, pješačkih napada i oklopnih prodora. Njihova obrana nije bila samo obrana jednoga sela. Bila je to obrana Osijeka s juga.

Svaki dan koji su izdržali značio je dodatno vrijeme za organizaciju obrane grada, povezivanje hrvatskih postrojbi i jačanje crte prema neprijatelju.

Satnija koja je nosila teret najtežih mjeseci

Nakon ustroja 14. srpnja, Antunovačka satnija ulazi u ratne mjesece koji će biti obilježeni sve žešćim napadima na osječko područje. Antunovac će postati jedno od mjesta velikog stradanja, ali i upornog otpora.

Branitelji toga prostora bili su svjesni da se povlačenjem otvara put prema Osijeku. Zato su položaji držani u iznimno teškim okolnostima, često s nedostatkom oružja, opreme i streljiva, ali s velikom odlučnošću.

Antunovac će u kasnijim mjesecima 1991. proći kroz teške borbe i okupaciju, no njegovi branitelji ostavili su dubok trag u obrani istočne Slavonije. Njihova uloga u stvaranju južne crte obrane Osijeka ostaje jedna od važnih stranica Domovinskog rata.

Zavjet sjećanja

Dana 14. srpnja 1991. u Antunovcu nije osnovana samo jedna postrojba. Toga je dana potvrđena odluka da se dom neće prepustiti bez borbe i da se Osijek neće braniti samo u gradu, nego i u svakom mjestu koje je zatvaralo prilaze neprijatelju.

Antunovačka satnija simbol je lokalne odlučnosti, dragovoljačkog srca i svijesti da se Hrvatska brani upravo ondje gdje agresor pokušava probiti prvu crtu.

Zato se 14. srpnja u Antunovcu pamti kao dan ustroja postrojbe koja je stala na južnu crtu obrane Osijeka i ugradila svoju žrtvu u slobodu Hrvatske.