18. kolovoza 1991. – Policijska postaja Beli Manastir pod desecima mina: obrana Baranje približavala se slomu

Trideset minobacačkih mina u jednom danu

Za 18. kolovoza 1991. najvažniji je jedan kratak, ali izrazito snažan podatak.

U istraživačkom tekstu „Rat u Baranji“, objavljenom u Hrvatskom vojniku, Ivan Galović navodi da su od 17. do 20. kolovoza zaredali minobacački napadi na Beli Manastir, Branjin Vrh, Čeminac, Petlovac i Dardu. Za 18. kolovoza posebno je izdvojena Policijska postaja Beli Manastir, koja je pogođena s trideset mina.

Važna je preciznost: javno dostupni izvor ne navodi vrijeme početka tog napada, kalibar minobacača, točne vatrene položaje niti razlaže je li svih trideset projektila pogodilo samu zgradu ili uži prostor policijske postaje. Zato nije opravdano izmišljati detalje koje ratna kronologija ne potvrđuje.

Ali broj projektila dovoljno govori o intenzitetu udara.

To više nije bilo sporadično uznemiravanje policajaca niti pojedinačno djelovanje prema postaji. Bila je riječ o kontinuiranom pritisku kojim je jedna od posljednjih organiziranih hrvatskih točaka u sjevernoj Baranji postupno ostajala bez prostora za obranu.

Postaja je napadana već danima

Napad 18. kolovoza nije došao iznenada.

Prvi veći napad na Policijsku postaju Beli Manastir izveden je 28. srpnja tromblonskim minama. U noći s 12. na 13. kolovoza minobacačima je iz Uglješa ponovno gađan Beli Manastir i policijska postaja.

Dana 13. kolovoza rat je u Baranji već odnio prve hrvatske policijske žrtve. Kod Remonta u Belom Manastiru iz zasjede su ubijeni Marjan Kuzman i Zoran Sinanović, a više policajaca je ranjeno. Prilikom pokušaja dolaska u pomoć, kod Švajcarnice je u drugoj zasjedi poginuo pripadnik Specijalne jedinice policije Osijek Vidoja Marić, dok su njegovi kolege ranjeni.

Od 14. kolovoza zapovijedanje Policijskom postajom Beli Manastir preuzeo je Anto Prgomet, koji je došao iz PP Valpovo.

Već sljedećeg jutra, 15. kolovoza oko tri sata, iz smjera vojarne počeo je novi minobacački napad na policijsku postaju. Dan poslije, 16. kolovoza oko pet sati, postaja je ponovno napadnuta, dok su se borbena djelovanja proširila prema Branjinu Vrhu i Popovcu.

Povezano: Portal hrvatskih branitelja prethodno je dokumentirao napad od 15. kolovoza i širenje napada 16. kolovoza prema Branjinu Vrhu i Popovcu.

Tko je uopće branio Beli Manastir?

Položaj hrvatskih policajaca bio je iznimno nepovoljan.

Početkom 1991. ustrojena je pričuvna postrojba PP Beli Manastir koja je s vremenom narasla na približno 200 pripadnika. Na području cijele Baranje hrvatsko redarstvo u početku je imalo približno stotinu aktivnih policajaca, a mobilizacijom je ukupan broj aktivnih i pričuvnih policajaca, uključujući graničnu policiju, povećan na približno tristo.

No to ne znači da je 18. kolovoza u samoj zgradi postaje bilo dvjesto ili tristo ljudi. Dostupni izvori ne daju pouzdan broj neposrednih branitelja postaje toga dana.

Policajcima u Belom Manastiru tijekom ljeta u ispomoć su dolazili pripadnici policijskih postaja Valpovo, Donji Miholjac i Đakovo. Problem je bio naoružanje. Dio oružja iz Belog Manastira ranije je prebačen u Osijek, gdje se stvarao Zbor narodne garde, pa nije bilo dovoljno sredstava za opremanje svih raspoloživih pričuvnih snaga. Policajci su uglavnom raspolagali puškama i pištoljima.

S druge strane nalazila se JNA s oklopom i teškim naoružanjem te lokalne pobunjeničke i paravojne snage. Hrvatski vojnik navodi da je na prostoru Baranje već do 10. srpnja bilo više oklopnih vozila JNA nego hrvatskoj državi lojalnih policajaca.

U takvu odnosu snaga treba smjestiti tih trideset minobacačkih mina.

Obrana nije bila samo zgrada policije

Hrvatska obrana pokušavala je djelovati i izvan same policijske postaje.

Dana 15. kolovoza pripadnici 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a, pod zapovjedništvom Ivana Rebrine, iz Čeminca su minobacačima kalibra 120 milimetara djelovali prema neprijateljskom minobacačkom položaju u Uglješu. U istom razdoblju djelovalo se i prema neprijateljskim položajima u Novom Čemincu, Jagodnjaku i Švajcarnici.

To pokazuje da obranu Belog Manastira nije činilo samo nekoliko prostorija policijske postaje. Pokušavala se održati šira obrambena mreža između policije, ZNG-a i hrvatskih naselja.

Međutim, nema javno dostupnog dokumenta koji potvrđuje da je upravo 18. kolovoza ZNG iz Čeminca neposredno uzvratio na napad od trideset mina. To treba ostaviti otvorenim dok se ne pronađe ratni dnevnik, operativno izvješće ili svjedočanstvo sudionika.

18. kolovoza obruč je postao još uži

Još jedan podatak čini 18. kolovoza posebno važnim.

Hrvatski vojnik navodi da su od tog dana pod velikosrpskom kontrolom bili Švajcarnica, Karanac i pustara Mitrovac, smještena između Grabovca i Kozarca.

To je za branitelje imalo veću važnost od same crte na zemljovidu.

Nakon zasjede kod Švajcarnice 13. kolovoza hrvatska policija već je znala koliko je kretanje prometnicama postalo opasno. Kako su pobunjenici širili nadzor nad okolnim mjestima i cestama, Policijska postaja Beli Manastir sve se više pretvarala u izoliranu točku.

Veza prema drugim hrvatskim položajima bila je sve nesigurnija, a mogućnost dopreme pomoći ili organiziranog izvlačenja sve teža.

Zato trideset minobacačkih projektila 18. kolovoza ne treba promatrati izdvojeno. Oni su bili dio istodobnog vatrenog pritiska i prostornog stezanja obrane.

Dan poslije – borba se širi prema Dardi

Već 19. kolovoza iz Švajcarnice je minobacačima napadnuta Policijska postaja Darda i civilni objekti. Istoga dana u samom Belom Manastiru hrvatski policajci sukobili su se s pobunjenim bivšim policajcima. U jednom od okršaja ranjeni su hrvatski policajci Vladimir Lisjak i Dragan Grujić.

Napadi od 15., 16. i 18. kolovoza zato se više ne mogu promatrati kao nepovezani incidenti.

Pred hrvatskom policijom odvijao se proces postupnog rušenja obrambenog sustava: napadi na postaju, zasjede na komunikacijama, zauzimanje okolnih mjesta i napadi na susjedne policijske položaje.

Sljedeći cilj bio je konačno osvajanje postaje.

21. kolovoza – postaja više nije mogla ostati

Tri dana nakon udara od trideset mina, 21. kolovoza 1991., pobunjenici iz Belog Manastira i okolnih sela, uz potporu dobrovoljaca odnosno četničkih skupina pristiglih iz Srbije i JNA, krenuli su u završnu akciju zauzimanja policijske postaje.

Malobrojni hrvatski policajci uspjeli su se izvući prema Petlovcu i Mađarskoj, čime su izbjegli opkoljavanje i mogući scenarij poput onoga koji se 1. kolovoza dogodio u Dalju. U Petlovcu su preostali pripadnici MUP-a nastavili organizirati obranu prilaza selu.

Policijska uprava osječko-baranjska danas službeno navodi da su nakon svakodnevnih granatiranja i blokiranja prometnica ratne okolnosti dovele do odluke o premještanju postaje u Petlovac, a potom preko Valpova u Osijek.

Postrojba time nije prestala postojati.

Prognani baranjski policajci nastavili su rat kao IV. policijska postaja Beli Manastir, sudjelujući u obrani sjeverne crte Osijeka. MUP je ratnu postrojbu PP Beli Manastir kasnije odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u Domovinskom ratu.