NA DANAŠNJI DAN ROĐEN MIRO BAREŠIĆ: Dinko Dedić o čovjeku kojeg je upoznao u švedskom zatvoru i vremenu borbe za hrvatsku samostalnost

Miro Barešić rođen je 10. rujna 1950. godine u Šibeniku, a odrastao je u obitelji Jure i Vjere Barešić kao najmlađi od četvero djece. U Šibeniku je završio osnovnu i srednju turističku školu. Još kao vrlo mlad ulazi u sukob s tadašnjim jugoslavenskim sustavom, a početkom sedamdesetih odlazi u političku emigraciju. Njegov život nakon toga obilježit će Švedska, zatvor, političko djelovanje u iseljeništvu, godine provedene u Južnoj Americi te, naposljetku, povratak u Hrvatsku na početku Domovinskog rata

Zašto Dedić važnijim smatra datum rođenja

Dedić tekst otvara tvrdnjom da je važnije obilježavati datum Barešićeva rođenja nego smrti. Rođenjem je, piše, na svijet došla osoba koja je obilježila jedno razdoblje hrvatske borbe za samostalnost – od vremena Hrvatskog proljeća do raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države.

Smrt Mire Barešića Dedić promatra potpuno drukčije i veže je uz vlastitu, izrazito kritičku interpretaciju tadašnje hrvatske politike i procesa nacionalne pomirbe.

Kako bi Barešića prikazao i iz vremena mnogo prije njegova povratka u Hrvatsku, Dedić podsjeća na razgovor koji je s njim vodio 1981. godine. Taj je razgovor objavljen u emigrantskom „Hrvatskom tjedniku“, a desetljećima poslije ponovno je predstavljen hrvatskoj javnosti.

Švedski zatvor i štrajk glađu duži od 50 dana

U vrijeme njihova razgovora Barešić se po drugi put nalazio u švedskom zatvoru.

Dedić navodi da je nakon otkrivanja njegova identiteta u Sjedinjenim Američkim Državama izručen Švedskoj 16. svibnja 1980. godine te zatvoren u Kumli. Protiveći se uvjetima u kojima je držan, Barešić je započeo štrajk glađu koji je, prema Dedićevu svjedočanstvu, trajao više od 50 dana.

Švedske zatvorske vlasti u konačnici su promijenile njegov zatvorski režim.

Dedić tvrdi da je Barešićeva spremnost da ustraje do kraja ostavila snažan dojam i na dio švedske javnosti. Prisjeća se i zajedničkih šetnji Stockholmom tijekom kojih su mu, prema njegovu svjedočanstvu, pojedini građani prilazili i pružali ruku.

Nova hrvatska emigracija nakon sloma Hrvatskog proljeća

Velik dio Dedićeva teksta nije samo priča o Barešiću, nego i svjedočanstvo o hrvatskoj političkoj emigraciji sedamdesetih i osamdesetih godina.

Dedić u emigraciju dolazi nakon sloma Hrvatskog proljeća, zajedno s novim valom ljudi među kojima su bili studenti, aktivisti Matice hrvatske i drugi sudionici hrvatskoga nacionalnog pokreta.

U istom se razdoblju u emigrantskom političkom prostoru pojavljuje i Barešić.

Dedić opisuje postojeće podjele između starijih emigrantskih organizacija te dolazak nove generacije koja se više neposredno oslanjala na iskustvo Hrvatskog proljeća i stanje u tadašnjoj Hrvatskoj.

Bruno Bušić i ideja svehrvatskog pokreta

Posebno mjesto u toj priči Dedić daje Bruni Bušiću.

Prema njegovu tumačenju, Bušić je bio središnja osoba novoga emigrantskog vala i čovjek čije su ideje povezivale hrvatsku emigraciju s događajima u domovini.

Dedić naglašava ideju stvaranja širokoga hrvatskog državotvornog pokreta koji bi nadilazio stranačke, ideološke i svjetonazorske podjele, a zajednički cilj imao bi stvaranje samostalne hrvatske države.

Upravo iz te perspektive promatra i političko djelovanje vlastite generacije u emigraciji.

„Nismo bili janjci za klanje“

Jedan od najsnažnijih dijelova Dedićeva teksta nosi naslov „Nismo bili janjci za klanje“.

Njime odbacuje sliku hrvatske političke emigracije kao pasivne zajednice koja je samo trpjela djelovanje jugoslavenskih službi.

Opisuje vrijeme u kojemu su politički emigranti živjeli pod stalnim pritiskom i prijetnjama, ali istodobno otvoreno djelovali protiv opstanka Jugoslavije.

„Dani rata prije rata“, kako ih naziva, za njega su bili vrijeme visokog morala, snažnog nacionalnog naboja i uvjerenja da će Hrvatska jednoga dana postati samostalna.

Dedić pritom ne skriva da je riječ o političkom pokretu koji nije isključivao radikalna sredstva borbe protiv tadašnje jugoslavenske države. Upravo zbog toga smatra pogrešnim današnje pojednostavljeno prikazivanje tadašnje emigracije.

Oštar obračun s jugoslavenskim političkim nasljeđem

Drugi veliki dio teksta Dedić pretvara u otvorenu političku polemiku.

Odbacuje tezu da je hrvatska samostalnost bila samo posljedica politike Slobodana Miloševića i raspada jugoslavenskog sustava. Po njegovu mišljenju, želja za vlastitom državom postojala je mnogo prije početka Domovinskog rata i predstavljala nastavak višedesetljetne hrvatske državotvorne borbe.

Posebno kritizira način na koji se nakon stvaranja Republike Hrvatske odnosilo prema jugoslavenskom političkom i ideološkom nasljeđu.

To je ujedno i najizraženije autorski, polemički dio teksta, u kojem Dedić iznosi vlastite političke stavove o Jugoslaviji, komunizmu, Titu, ZAVNOH-u, AVNOJ-u i političkom razvoju Hrvatske nakon osamostaljenja.

Barešić kao svjedok jednog gotovo zaboravljenog vremena

Bez obzira na prijepore koji prate ime Mire Barešića, Dedićev tekst vrijedan je i kao svjedočanstvo čovjeka koji ga je osobno poznavao i s njim razgovarao dok je Barešić još bio u švedskom zatvoru.

Upravo zato autor na kraju poziva da se Barešića i hrvatsku političku emigraciju promatra i kroz izvorna svjedočanstva ljudi koji su bili sudionici tog vremena, a ne samo kroz kasnije političke interpretacije.

Njegova završna poruka zapravo se vraća početku priče.

Na godišnjicu rođenja Mire Barešića, smatra Dedić, vrijedi ponovno otvoriti pitanje tko su bili ljudi hrvatske političke emigracije, u kakvim su okolnostima djelovali, za što su se borili i koliko današnja Hrvatska uopće poznaje to poglavlje vlastite povijesti.

Jer, kako piše, kada se ponovno otvaraju stare rasprave o Barešiću, vrijedi čuti i što je Miro Barešić govorio sam o sebi, svojoj borbi i vremenu kojem je pripadao.

Poginuo u zasjedi kod Miranja Donjih

Miro Barešić poginuo je 31. srpnja 1991. kod sela Miranje Donje, nedaleko od Benkovca, svega nekoliko tjedana nakon povratka u Hrvatsku. Sudjelovao je u diverzantsko-izvidničkoj akciji hrvatske skupine koja je na tom području upala u zasjedu srpskih snaga. Prema svjedočenju jednog od preživjelih, skupina se našla pod vatrom pješačkog naoružanja i minobacača, praktički u okruženju. U istoj akciji poginuli su i Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić.

Okolnosti Barešićeve smrti godinama su bile predmet prijepora i različitih teorija. Kasnija kriminalistička istraga zaključila je da je poginuo u zasjedi koju su postavile snage SAO Krajine, dok su u javnosti ostale sumnje i druga tumačenja njegova stradanja. Zbog toga je preciznije u članku napisati da je poginuo u zasjedi kod Miranja Donjih, a ne kategorički tvrditi da je ubijen iznutra ili po političkom nalogu, jer takva tvrdnja nije pravomoćno dokazana.

Njegovi posmrtni ostaci kasnije su preneseni na Mirogoj, u Aleju hrvatskih branitelja.