Prekid vatre 5. studenoga zaustavio planirani nastavak operacije „Otkos-10“

Do 4. studenoga 1991. hrvatske snage završile su glavnu fazu operacije „Otkos-10“ i oslobodile velik dio okupiranog područja Bilogore.

U znanstvenom radu „Vojna operacija Otkos-10: planiranje, izvođenje i rezultati“ Franje Kovačevića i Đure Crkvenca navodi se da je operacija od početka bila zamišljena u dvije faze. U prvoj je trebalo razbiti neprijateljske snage zapadno od pravca Virovitica – Lončarica – Grubišno Polje, a zatim, nakon pregrupiranja, nastaviti djelovanje prema Jasenašu, Miokovićevu, Turčević Polju, Bastajskim Brđanima i Velikim Bastajima.

Hrvatske postrojbe tijekom prvih dana operacije otvorile su prometnicu Virovitica – Grubišno Polje, povezale svoje dotad razdvojene sektore i prisilile neprijateljske snage na povlačenje prema Papuku.

Prema službenoj kronologiji Grada Grubišnoga Polja, tijekom operacije oslobođen je velik prostor s brojnim selima i zaseocima, čime je znatno poboljšan položaj hrvatskih snaga na zapadnoslavonskom bojištu.

Zapovijed o prekidu vatre stigla 5. studenoga

Samo dan nakon završetka prve faze situaciju na bojištu promijenio je novi dogovor o prekidu borbenih djelovanja.

U istraživanju Ivana Samardžije „Operacija Otkos-10“, izrađenom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom povjesničara Ante Nazora, navodi se da je 5. studenoga 1991. na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Haagu postignut dogovor o prekidu vatre.

Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general Anton Tus izdao je zapovijed da prekid vatre počne toga dana u 17 sati.

Zapovijed je Operativnoj zoni Bjelovar prenio njezin zapovjednik pukovnik Miroslav Jerzečić. Od hrvatskih postrojbi tražilo se potpuno pridržavanje dogovorenog prekida vatre, uz zadržavanje sposobnosti za obranu u slučaju novog neprijateljskog napada.

Planirana druga faza morala je pričekati

Prekid vatre izravno je utjecao na nastavak hrvatskih djelovanja.

Prema istraživanju Ivana Samardžije, druga faza „Otkosa-10“ bila je pripremljena za nastavak djelovanja prema području Jasenaša, Đulovca, Turčević Polja, Bastajskih Brđana i Velikih Bastaja.

U dokumentaciji o pripremama operacije pojavljuje se i naziv „Ledina“. U radu Kovačevića i Crkvenca opisane su šifrirane karte koje su prije početka operacije podijeljene zapovjednicima radi vođenja postrojbi i usklađivanja pravaca djelovanja.

Zapovijed o prekidu vatre značila je da hrvatske snage 5. studenoga nisu smjele nastaviti planirano napredovanje, iako su nakon uspjeha prethodnih dana imale inicijativu na bojištu.

Prekid vatre nije označio kraj borbi

Hrvatske postrojbe ostale su na novim položajima i nastavile osiguravati oslobođeno područje. Na Bilogori su djelovali pripadnici 127. brigade HV-a Virovitica, 57. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, 55. samostalnog bataljuna Bjelovar, policijske snage i druge postrojbe uključene u operaciju.

Primirje se nije dugo održalo. Novi neprijateljski napadi i djelovanje na terenu ponovno su doveli do borbenih akcija.

Kako navodi istraživanje o operaciji „Otkos-10“, hrvatske snage 11. i 12. studenoga nastavile su djelovanja prema neprijateljskim položajima na prostoru Bastajskih Brđana i okolnih mjesta.

Zato 5. studenoga 1991. ne treba smatrati završetkom hrvatske akcije na Bilogori. Bio je to dan kada je već pripremljeni nastavak oslobađanja privremeno zaustavljen zbog dogovorenog prekida vatre.

Do tada su hrvatski branitelji već oslobodili velik dio Bilogore, povezali vlastite obrambene pravce i stvorili uvjete za nastavak oslobađanja zapadne Slavonije.