Proboj 2. kolovoza vratio je Hrvatsku Kostajnicu pod hrvatski nadzor

Hrvatska Kostajnica početkom kolovoza 1991. nije bila mjesto velike pobjede kojom je ratna opasnost otklonjena. Grad je ostao u nepovoljnom položaju, okružen pobunjeničkim uporištima i izložen djelovanju Jugoslavenske narodne armije. Proboj hrvatskih snaga 2. kolovoza ipak je promijenio ono najvažnije u tom trenutku, u grad iz kojeg su se povukli stanovnici i branitelji vraćena je organizirana hrvatska obrana.

Zadaću su dobili pripadnici Bojne „Zrinski“ i dijelovi 1. A brigade Zbora narodne garde „Tigrovi“. S njima su djelovale i policijske snage, među kojima pripadnici Specijalne jedinice policije Policijske uprave varaždinske „Roda“. U Hrvatsku Kostajnicu nisu ulazili radi osvajanja tuđega teritorija, nego kako bi obranili hrvatski grad prema kojem su se, nakon napada na naselja uz Unu, približavale srpske snage potpomognute JNA.

U tome je i bit događaja od 2. kolovoza. Njegovo značenje ne proizlazi iz naknadnih govora, nego iz odluke da se obrana uspostavi ondje gdje su protivničke snage već računale na nastavak prodora.

Nakon napada na Pounje na redu je bila Kostajnica

Položaj Hrvatske Kostajnice ne može se razumjeti bez događaja koji su nekoliko dana prije zahvatili područje Dvora na Uni i hrvatska sela u Pounju. Napadna operacija srpskih snaga pod nazivom „Žaoka“, odnosno „Žalac“, počela je 26. srpnja 1991. Napadnuti su Zamlača, Kuljani, Struga Banska i druga naselja uz Unu.

Povjesničarka Julija Barunčić Pletikosić u radu „Domovinski rat na Banovini“ navodi da su u napadima sudjelovale specijalne snage milicije pobunjenih Srba predvođene Draganom Vasiljkovićem, poznatim kao Kapetan Dragan. Srpske snage koristile su zarobljene hrvatske civile kao živi štit, palile imovinu i napadale hrvatske policajce koji zbog civila nisu mogli slobodno uzvratiti vatru. Do večeri 26. srpnja napadačima je stigla i oklopno-mehanizirana postrojba JNA iz Petrinje.

Hrvatske snage i stanovništvo povukli su se 29. srpnja iz toga dijela Pounja preko Hrvatske Kostajnice. Pobunjeni Srbi time su ovladali područjem Dvora na Uni, iz kojeg je uklonjeno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo. Njihov sljedeći cilj bila je Hrvatska Kostajnica.

Grad je već bio u poluokruženju. Jedina veza prema Hrvatskoj Dubici prolazila je kroz Rosulje, naselje s većinskim srpskim stanovništvom, dok su protivničke snage nadzirale okolne prilaze i uzvisine. Pomoć u naoružanju i opremi dobivale su i s druge strane Une, od Banjalučkoga korpusa JNA.

Dana 30. srpnja zrakoplovstvo JNA napalo je grad. Pogođena je Osnovna škola Davorina Trstenjaka, a poginuo je Josip Martan, pripadnik varaždinske Specijalne jedinice policije „Roda“. Datum i okolnosti njegove pogibije potvrđuju Ministarstvo unutarnjih poslova i Policijska uprava varaždinska. U pojedinim prikazima navode se i napadi na Dom zdravlja te obiteljske kuće.

Strah stanovništva nije izazvalo samo zrakoplovno djelovanje. Do Kostajnice su stizale vijesti o ubojstvima, zlostavljanju i progonu stanovništva u napadnutim pounjskim selima. Stanovnici i glavnina hrvatskih snaga organizirano su napustili grad. Dostupni povijesni pregledi opisuju Hrvatsku Kostajnicu kao grad koji je do 2. kolovoza ostao bez organiziranoga hrvatskog nadzora.

Ulazak u grad u noći s 1. na 2. kolovoza

Stariji pregled ratnog puta Bojne „Zrinski“, objavljen u časopisu Hrvatski vojnik, navodi da je postrojba prema Hrvatskoj Kostajnici krenula 1. kolovoza. Noviji prikazi, uključujući monografiju 1. gardijske brigade, ulazak i ponovno ovladavanje gradom datiraju 2. kolovoza. Te podatke treba promatrati kao istu kronologiju: pokret i pripreme počeli su 1. kolovoza, a hrvatske snage u grad su ušle tijekom noći i obranu preuzele 2. kolovoza.

Prema rekonstrukciji povjesničara Borne Marinića, utemeljenoj na monografiji 1. gardijske brigade, u akciji su sudjelovale dvije satnije 4. bojne te po jedna satnija 2. i 3. bojne 1. A brigade ZNG-a. S njima su bili Bojna „Zrinski“ i pripadnici Posebne jedinice policije PU varaždinske. Snage je predvodio Zdravko Andabak, tada pomoćnik zapovjednika 1. A brigade ZNG-a. Podaci o sastavu postrojbi i rasporedu obrane objavljeni su u tekstu „Ostali su u njoj do samog kraja – Tigrovi u obrani Hrvatske Kostajnice“.

Ulazak je prošao bez veće borbe. Grad je bio uglavnom prazan pa nije bilo uličnih sukoba kakve izraz „oslobađanje“ može sugerirati. Preciznije je reći da su hrvatske snage probojem stigle do Kostajnice, vratile je pod hrvatski nadzor i ponovno organizirale obranu.

Ta razlika ne umanjuje provedenu zadaću. Snage su ulazile u područje koje se moglo ponovno zatvoriti, bez sigurnosti da će opskrbni pravac ostati prohodan. Oko grada nalazila su se neprijateljska uporišta, a JNA je pobunjenim srpskim snagama već pružala oklopnu i drugu potporu.

Dio stanovništva nakon ulaska hrvatskih postrojbi vratio se u Kostajnicu. Grad je ponovno dobio policijsku i vojnu zaštitu, ali nije prestala opasnost od novog napada.

Obrana postavljena na prilazima i okolnim uzvisinama

Zapovjedništvo je obranu rasporedilo tako da se nadziru grad, prometnice i okolne uzvisine. Pripadnici 1. satnije 4. bojne, predvođeni Vinkom Paulićem, zauzeli su položaje kod željezničke postaje i na brdu kod repetitora. Vod kojim je zapovijedao Siniša Dvorski nadzirao je prilaz iz smjera Dvora na Uni.

Damir Tomljanović Gavran, zapovjednik 2. satnije 4. bojne, sa svojim je ljudima raspoređen na brdu Djed i njegovoj okolici. Taj je položaj nadzirao sjeverne prilaze gradu i poslije će imati veliku ulogu u obrani Kostajnice. Pripadnici 2. bojne pod zapovjedništvom Tome Medveda držali su izdvojeni položaj Šuplji kamen, dok su pripadnici 3. bojne pod zapovjedništvom Nikole Županića bili angažirani na prilazima iz smjera Hrvatske Dubice i Bosanske Kostajnice.

Prema povjesnici Bojne „Zrinski“, njezini pripadnici vratili su se 3. kolovoza u bazu nakon izvršene zadaće. Dijelovi 1. A brigade ostali su u Hrvatskoj Kostajnici i nastavili držati obranu. Bojna „Zrinski“ tako nije bila postrojba koja je tjednima branila gradske položaje, ali je sudjelovala u proboju kojim je ta obrana uopće ponovno uspostavljena.

To je važna činjenica jer se u kratkim obljetničkim pregledima često spominje samo zajednički ulazak postrojbi. Njihove zadaće poslije 2. kolovoza nisu bile jednake. „Zrinski“ su obavili proboj i po zapovijedi se vratili, dok su „Tigrovi“, policajci i domaći branitelji ostali izloženi napadima koji su postajali sve snažniji.

Povratak u grad nije uklonio opsadu

Proboj nije trajno riješio položaj Hrvatske Kostajnice. Napadi srpskih snaga pojačani su sredinom kolovoza, a iz Bosanske Kostajnice počelo je jače topničko djelovanje po gradu i okolnim položajima.

Na brdu Čukur 10. kolovoza smrtno je ranjen snimatelj Hrvatske radiotelevizije Gordan Lederer. Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je u pokušaju njegova spašavanja sudjelovalo 15 pripadnika „Tigrova“, predvođenih Tomom Medvedom. Ledererove snimke ostale su među rijetkim filmskim zapisima o braniteljima na kostajničkom području u ljeto 1991.

Početkom rujna srpske snage zauzele su sela i položaje u okolici grada. Padom Šupljeg kamena presječena je veza prema Hrvatskoj Dubici, a pokušaji deblokade 9. i 10. rujna nisu uspjeli. Pad brda Djed 12. rujna označio je slom glavne obrambene točke. Dio branitelja krenuo je u proboj, a preostali su se 13. rujna, zajedno s ranjenicima, predali snagama Banjalučkoga korpusa JNA. Mnogi zarobljenici odvedeni su u logore u Glini i na Manjači.

Zbog slijeda događaja u izvorima se pojavljuju 12. i 13. rujna kao datumi pada Hrvatske Kostajnice. Nije riječ o dvije različite bitke. Obrana je slomljena 12. rujna padom Djeda i početkom izlaska iz grada, dok su pregovori, predaja dijela branitelja i njihovo odvođenje nastavljeni 13. rujna.

Proboj od 2. kolovoza stoga nije spriječio kasniju okupaciju, ali je Hrvatskoj Kostajnici omogućio još gotovo šest tjedana organizirane obrane. Grad nije prepušten bez pokušaja da se zaštite njegovi stanovnici i hrvatski teritorij. Branitelji su ostali u položaju u kojem su protiv sebe imali pobunjeničke snage oslonjene na ljudstvo, oklopništvo i topništvo JNA.

Što se pamti 35 godina poslije

Sjećanje na ratnu 1991. u Hrvatskoj Kostajnici danas je uglavnom vezano uz pogibiju Gordana Lederera, rujanski proboj iz opkoljenoga grada i oslobađanje 6. kolovoza 1995. Ulazak hrvatskih snaga 2. kolovoza 1991. u toj je kronologiji ostao manje vidljiv.

Kostajnica je bila tema okruglih stolova u Domu „Tigrova“ u Rakitju. O sudjelovanju 1. gardijske brigade govorili su ratni zapovjednici i neposredni sudionici, među njima Josip Lucić, Zdravko Andabak, Zvonimir Kalan i Tomo Medved. Snimka skupa „1. gardijska brigada Tigrovi u obrani Hrvatske Kostajnice 1991.“ javno je dostupna, čime su svjedočanstva sudionika sačuvana i za buduća istraživanja.

U Hrvatskoj Kostajnici 30. srpnja 2026. obilježena je i 35. obljetnica pogibije Josipa Martana. Vijenci i svijeće položeni su ispred škole u kojoj je poginuo u zračnom napadu JNA. Varaždinska županija zabilježila je da su obilježavanju sudjelovali članovi njegove obitelji, suborci iz „Roda“, predstavnici Hrvatske Kostajnice, Donje Voće i braniteljskih udruga.

Hrvatskim braniteljima ne treba uljepšana povijest. Dovoljno je točno opisati što su učinili. Bojna „Zrinski“, dijelovi „Tigrova“ i policijske snage vratili su se u grad kojem je prijetilo zauzimanje, postavili obranu i ostali ondje prema dobivenim zadaćama. Na drugoj strani bile su snage koje su prethodno napadale hrvatska sela, protjerivale stanovništvo i uz pomoć JNA nastavile prodor prema Kostajnici.

Zato 2. kolovoza 1991. nije datum konačne pobjede, nego datum povratka odgovornosti u napušteni grad. Obrana je poslije slomljena nadmoćnijom vatrenom silom, ali agresor Hrvatsku Kostajnicu nije dobio bez otpora. To je činjenica koju 35 godina poslije treba jasnije smjestiti u kronologiju Domovinskog rata.