Prve minobacačke granate pale u središte Bogdanovaca 13. kolovoza 1991.
Na Bogdanovce je 13. kolovoza 1991. iz Bršadina ispaljeno šest minobacačkih granata, nakon čega je granatiranje sela postalo redovito. Trideset i pet godina poslije taj datum treba pamtiti precizno: kao početak izravnog napada na mjesto koje će ubrzo postati obrambena i opskrbna veza Vukovara s ostatkom Hrvatske.
Najprecizniji javno dostupan zapis o događaju navodi da je 13. kolovoza 1991. iz susjednog Bršadina na Bogdanovce ispaljeno šest minobacačkih mina, koje su pale u samo središte sela. Istraživački tekst Ivana Galovića „Uspostava i obrana Kukuruznog puta“, objavljen u Hrvatskom vojniku, dodaje da je od toga dana granatiranje postalo redovito i da projektili poslije nisu dolazili samo iz Bršadina.
Provjereni izvori ne navode poginule ni ranjene u tom prvom napadu. Ne imenuju ni minobacačku posadu ili formalnu postrojbu koja je otvorila vatru. Zato taj čin nije opravdano pripisati nekoj od velikih postrojbi JNA koje su na vukovarsko bojište uvedene poslije. Povjesničar Davor Marijan u znanstvenom radu „Bitka za Vukovar 1991.“ utvrdio je, međutim, da su Bršadin i druga okolna sela već od svibnja pretvarani u oslonce lokalnih srpskih pobunjenika i JNA. Granate stoga nisu bile izdvojen incident, nego dio sve otvorenije agresije na hrvatska naselja i ustavni poredak Republike Hrvatske.
Obrana je organizirana prije prvih granata
Bogdanovci nisu čekali kolovoz nespremni. Prema Galovićevoj rekonstrukciji uspostave obrane i Kukuruznog puta, u blizini mjesta 10. ožujka postrojeno je oko 2500 nenaoružanih pripadnika Narodne zaštite s područja tadašnje Općine Vukovar. Mještani su 5. svibnja tijelima zaustavili kolonu od 18 tenkova i transportera JNA, a potom su ustrojeni vodovi obrane pod vodstvom Ivana Matkovića-Laste. Matkovićeva zasluga nije u naknadno stvorenoj ratnoj legendi, nego u tome što je obranu počeo povezivati prije nego što je selo izloženo stalnoj vatri.
Ovdje je nužna kronološka točnost, postrojbe koje su nosile kasniju obranu ulazile su u selo tijekom rujna i listopada. Prema rekonstrukciji objavljenoj u Hrvatskom vojniku, prvi vod „Daltona“ stigao je 19., a drugi 25. rujna. Nakon pada Marinaca 1. listopada obranu sela činilo je 211 ljudi, 98 domaćih branitelja, poslije ustrojenih u 4. satniju 4. bojne 204. brigade, 35 gardista iz dvaju vodova 1. satnije „Daltoni“ 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a „Kune“ pod zapovijedanjem Tomislava Pucelja, osam policajaca iz Vinkovaca, 28 iz Županje i 13 pričuvnih policajaca iz Mjesne zajednice Vinkovci-Lapovci, 14 pripadnika HOS-a, upućenih iz Vukovara po zapovijedi Mile Dedakovića, te još 15 branitelja pristiglih iz Vukovara i slobodnog dijela Hrvatske. HOS-om su zapovijedali Zdravko Špalj-Papundek, a poslije Damir Radnić. Vinko Žanić-Gogo 8. listopada preuzeo je zapovijedanje 4. satnijom, dok je Matković-Lasta vodio centar veze prema Vukovaru i Vinkovcima.
Nasuprot njima, JNA je krajem rujna u operaciju odsjecanja Vukovara uvela 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju, ojačanu 252. oklopnom brigadom i dobrovoljačkim skupinama, što je dokumentirao Davor Marijan u radu temeljenom na hrvatskoj vojnoj građi i dostupnim izvorima JNA. Padom Marinaca presječen je Kukuruzni put, a Bogdanovci su ostali okruženi. Selo je zauzeto 10. studenoga, nakon tjedana otpora oklopnim snagama JNA i srpskim paravojnim postrojbama. Prema podatku objavljenom nakon obilježavanja Dana branitelja Bogdanovaca 5. svibnja 2026., u obrani i stradanju mjesta izgubljena su 133 života.
13. kolovoz zaslužuje vlastito mjesto u kronologiji. Toga dana nije vođena velika tenkovska bitka, ali je otvorena vatra na središte sela. Branitelji su poslije dokazali da se nadmoćnom agresoru može pružiti organiziran otpor.
