TKO JE S PETROVA VRHA PUCAO NA DARUVAR? Granata je ubila Ivicu i malu Mirelu Ljutak – za taj napad nema presude

Jedna granata, pet pogođenih života

Bio je ponedjeljak, 26. kolovoza 1991. godine. Daruvar je granatiran s položaja na Petrovu vrhu.

Obitelj Ljutak i njihov prijatelj Zlatko Vaclavek spuštali su se iz stana prema sigurnijem prizemlju. Vera i Ivica išli su s djecom, sedamnaestogodišnjom Danijelom i desetogodišnjom Mirelom. Nedostajalo im je još nekoliko koraka do zaklona.

Granata je eksplodirala iza njih.

Tridesetdevetogodišnji Ivica Ljutak poginuo je na mjestu. Njegova supruga Vera bila je ranjena. Geleri su pogodili Danijelu u leđa i nogu, a Zlatko Vaclavek zadobio je tešku ozljedu glave zbog koje je ostao trajno obilježen.

Najviše gelera primila je malena Mirela.

Hitno je prevezena u bjelovarsku bolnicu. Liječnici su se tri dana borili za njezin život, ali ozljede su bile preteške. Mirela je umrla ne dočekavši povratak kući, svojim knjigama, prijateljicama i školskim klupama. Okolnosti napada i stradanja obitelji opisane su u svjedočanstvu njezine sestre Danijele te u ranijoj priči Portala Hrvatskog braniteljskog foruma.

Djevojčica koja je voljela spomenare

Mirela je u travnju 1991. proslavila deseti rođendan. Nitko tada nije mogao znati da će joj to biti posljednji.

Voljela je spomenare, dječje knjige i priče. Među najdražima joj je bila „Konjić sa zlatnim sedlom“. Bila je dijete koje je tek počelo upoznavati svijet – dovoljno veliko da pamti prijateljstva, a premalo da razumije zašto odrasli podižu barikade, dijele gradove i pune minobacačke cijevi.

Na njezinu pogrebu od nje se oprostila školska prijateljica Zvjezdana Drašner. Djeca su i ondje morala strahovati. Začula se pucnjava, a učitelj Mihajlo Vulić svojim je tijelom i kaputom pokušao zaštititi učenike.

Danijela Ljutak nije mogla biti ni na očevu ni na sestrinu pogrebu. Ležala je ranjena u bolnici.

To je možda najokrutnija slika svega što je jedna granata učinila obitelji Ljutak: otac i mlađa sestra odlaze, a teško ranjena kći ne može ih ni posljednji put ispratiti.

Odakle je došla granata?

Prema svjedočenju obitelji i lokalnim zapisima, granata je ispaljena s pobunjeničkih položaja na Petrovu vrhu. Danijela Ljutak smatra da su mogući ciljevi bili obližnja škola ili Dom zdravlja te da ih je granata promašila i pogodila obitelj.

No taj dio njezina iskaza mora se razlikovati od forenzičkog zaključka. U javno dostupnim izvorima nije pronađen balistički nalaz koji bi naveo točan položaj oruđa, koordinate, kalibar, broj cijevi, posadu ili zapovjednika koji je odobrio vatru.

Drugim riječima, poznat je smjer iz kojega se pucalo i vojna struktura koja je djelovala na tom prostoru. Nije poznato ime čovjeka koji je napunio minobacač, onoga koji je odredio elemente za gađanje ni onoga koji je izdao zapovijed.

Što otkriva vojni dosje

Istraživanje povjesničara Jakše Raguža pokazuje da je do 18. kolovoza 1991., osam dana prije napada na obitelj Ljutak, već djelovao Ratni štab Teritorijalne obrane Zapadne Slavonije.

Prema dokumentima koje Raguž obrađuje, prvi zapovjednik regionalnog štaba bio je Veljko Vukelić, a načelnik štaba potpukovnik Milan Lončar. Na daruvarskom području djelovao je Općinski štab Teritorijalne obrane Daruvar sa sjedištem u Donjim Borkima. Kao zapovjednik navodi se Krsto Žarković, dok je načelnik štaba bio Čedomir Uskoković.

Do sredine listopada 1991. ta je struktura raspolagala s približno 1.600 pripadnika organiziranih u dvije bojne i samostalnu satniju. Taj kasniji broj ne smije se automatski preslikavati na stanje 26. kolovoza, ali pokazuje da nije bila riječ o nekolicini nepovezanih naoružanih ljudi, nego o rastućoj vojnoj organizaciji s područnim i regionalnim zapovjedništvom. Dokumenti su obrađeni u radu „Ustrojavanje i raspad teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije 1991. godine“.

Iz toga proizlazi najprecizniji odgovor koji današnji javni izvori dopuštaju: vatra s Petrova vrha dolazila je s položaja pobunjenih srpskih snaga u zoni djelovanja daruvarske Teritorijalne obrane.

Međutim, nijedan pronađeni dokument ne dopušta da se Krsto Žarković, Čedomir Uskoković, Milan Lončar ili bilo koji drugi imenovani zapovjednik proglasi osobom koja je naredila baš ovaj napad. Zapovjedna funkcija važna je za istragu, ali sama po sebi nije dokaz o izdavanju konkretne zapovijedi.

Oružje je stiglo iz sustava JNA

Drugi važan dio vojnog dosjea vodi do skladišta Polom između Kipa i Doljana.

Ondje su se nalazile zalihe 288. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade, naoružanje daruvarske 21. partizanske brigade te oružje namijenjeno teritorijalnim obranama više zapadnoslavonskih općina.

Prema dokumentima i izjavama koje je obradio povjesničar Ivan Zvonimir Ivančić, zapovjednik 28. partizanske divizije JNA pukovnik Nikola Marić sudjelovao je u tajnom naoružavanju pobunjenika. Iz skladišta je do rujna 1991. podijeljeno između 4.500 i 5.000 komada pješačkog oružja, velika količina streljiva, raketni bacači i pet minobacača kalibra 120 milimetara. Opširniji prikaz dostupan je u analizi bitke za vojno skladište Polom.

To dokazuje da su pobunjeničke snage bile sustavno naoružavane i da su imale pristup teškim minobacačima.

Ali ne dokazuje da je jedan od tih pet minobacača ispalio granatu koja je pogodila obitelj Ljutak. Za takvu vezu bio bi potreban balistički nalaz, evidencija zaduženja oružja, borbeni dnevnik, zapovijed za paljbu ili vjerodostojan iskaz pripadnika posade. Ništa od toga zasad nije pronađeno u javno dostupnoj građi.

Pravosudni dosje: velike optužnice, bez odgovora za jednu granatu

Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru još je 1997. podiglo optužnicu KT-49/94 protiv 28 osoba. Obuhvaćala je dvanaest skupina događaja na području nekadašnje Općine Daruvar od kolovoza do prosinca 1991. godine.

Optužnica je poslije razdvajana, pojedini postupci vođeni su zasebno, a Dragomir Ćasić 2010. oslobođen je optužbe za pomaganje u zarobljavanju i nestanku daruvarskih policajaca. Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću presudu 2012. godine. Analiza Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek upozorava i na problem nedovoljnog individualiziranja postupaka i odgovornosti optuženih.

Ta presuda nije bila suđenje za granatiranje obitelji Ljutak. Ona zato ne dokazuje ni tko je pucao ni da se zločin nije dogodio.

Godine 2024. objavljena je i izmijenjena optužnica protiv sedmorice nekadašnjih zapovjednika i pripadnika srpskih paravojnih i teritorijalnih struktura. Obuhvaća razdoblje od 18. kolovoza do 1. prosinca 1991., ali se u javno objavljenom opisu navode ubojstva, zlostavljanja i nestanci drugih civila i zarobljenika u Bijeloj, Doljanima i okolnim mjestima. Napad na obitelj Ljutak nije izdvojen kao posebna optužna točka. Detalji optužnice objavljeni su u izvještaju o obnovljenom postupku za zločine na daruvarskom području.

Činjenica da su za neke druge ratne zločine na daruvarskom području vođeni postupci i izricane kazne dodatno naglašava prazninu u slučaju Ljutak: za smrtonosno granatiranje ove obitelji nije pronađena javno objavljena pravomoćna presuda.

Tko je pucao i je li itko odgovarao?

Na temelju danas dostupne dokumentacije odgovor se mora podijeliti u dvije razine.

Tko je pucao?
Granata je, prema obiteljskim svjedočenjima i lokalnim zapisima, došla s položaja pobunjenih srpskih snaga na Petrovu vrhu. Ti su položaji pripadali operativnom prostoru organizirane daruvarske Teritorijalne obrane povezane s regionalnim štabom TO Zapadne Slavonije. JNA je pobunjeničke snage na tom području prethodno naoružavala, uključujući teške minobacače.

Tko je konkretno ispalio granatu?
Javno dostupni dokumenti ne otkrivaju minobacačku posadu, neposrednog zapovjednika paljbe ni osobu koja je odredila cilj.

Je li itko odgovarao za smrt Ivice i Mirele Ljutak?
Nije pronađena javno objavljena pravomoćna presuda kojom bi netko bio osuđen za taj konkretni napad.

To nije dokaz da počinitelja nije bilo moguće pronaći. To je dokaz da kaznenopravni odgovor, barem u javno dostupnom obliku, ni nakon više od tri desetljeća nije došao do imena i presude.

„Slomljena ljuljačka“ nije službeno ime spomenika

Daruvarsko spomen-mjesto službeno se zove „Mirelino igralište“, a njegovo središnje obilježje „Mirelina klupica“.

Igralište je otvoreno 23. travnja 2025., na Mirelin rođendan. Klupica je oblikovana poput košare, u spomen na obiteljski obrt njezinih predaka, dok metalni krug predstavlja cjelovitost i krug života. Uz nju raste bijela ruža bez trnja. Na obilježju su riječi: „Samo posebni ljudi dobiju priliku upoznati svoga anđela.“

Grad Daruvar navodi Mirelu kao prvo dijete poginulo u Domovinskom ratu i jedinu dječju žrtvu rata s područja Bjelovarsko-bilogorske županije. Službeni podaci o obilježju dostupni su u objavi Grada Daruvara o otvorenju Mirelina igrališta i reportaži Hrvatske radiotelevizije.

„Slomljena ljuljačka“ zato nije naziv spomenika. Ali može biti njegova najtužnija metafora: slika igre prekinute dok je još trajala, praznog mjesta među djecom i djetinjstva koje se više nije moglo nastaviti.

Danas se u Mirelinu igralištu ponovno čuje dječji smijeh. To je pobjeda života nad namjerom onih koji su 1991. gađali grad.

Ipak, svaka ljuljačka koja se ondje zanjiše ostavlja isto pitanje u zraku: tko je ispalio granatu?

Dok vojni i pravosudni dosje ne dobiju ime posade, zapovijed i presudu, priča obitelji Ljutak ostat će dovršena samo u svojoj boli – ali ne i u pravdi.