Zločin i masakr civila u Rodaljicama (1992.)

Dok su službene hrvatske snage postupno jačale na obrambenim linijama, na golemim okupiranim područjima takozvane Republike Srpske Krajine pod apsolutnom kontrolom pobunjenih Srba, ono malo preostalog nesrpskog i mahom starijeg stanovništva svakodnevno je prolazilo kroz sustavan i neopisiv teror. Na dan 11. lipnja 1992. godine, u dubokom zadarskom zaleđu, u malenom selu Rodaljice nedaleko od Benkovca, počinjen je iznimno brutalan, bestijalan ratni zločin nad posve nedužnim, starim i nenaoružanim hrvatskim civilima koji su, vjerujući da im se neće ništa dogoditi na njihovim ognjištima, ostali živjeti na okupiranom području.

Tog kišnog, mračnog četvrtka, u poslijepodnevnim satima, naoružani pripadnici Posebne jedinice milicije pobunjenih Srba sa sjedištem u Benkovcu — imenom i prezimenom Stevo Ivanišević i Nebojša Baljak (kasnije prepoznat kao “Todin sin”), zajedno s još jednom, do danas sudski neidentificiranom osobom s izrazito dugom bradom (koju su svjedoci nazivali “bradonja”) — stigli su automobilom u selo s jasnom ubojitačkom namjerom. U svom krvavom i nemilosrdnom pohodu, ovi su milicionari isprva iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja hladnokrvno likvidirali staricu Mariju Šunić (60 godina) te nesretnu Milku Grgas (55 godina).

Ne pokazujući ni mrvu milosti, krvnici su potom hladnokrvno prešli u drugi, udaljeniji dio sela gdje su na najbrutalniji mogući način likvidirali starije supružnike Šunić: 56-godišnju Grgicu, koju su nemilosrdno ustrijelili iz pištolja, te njezinog supruga Luku, kojega su, u činu neopisivog divljaštva, zvjerski zaklali poljoprivrednim alatom — kosorom. Cijeli ovaj stravičan čin odvijao se pred očima šokirane Grgičine stare majke Mande. Krunska svjedokinja masakra, Matija Šunić, pukim je čudom preživjela napad usprkos fizičkim prijetnjama, snažnim udarcima i činjenici da joj je “bradonja” cijelo vrijeme trajanja terora držao uperen pištolj ravno u potiljak s očitom namjerom likvidacije. Njezino detaljno i potresno svjedočanstvo kasnije je bilo ključno u dugotrajnom sudskom procesu identifikacije okrutnih ubojica.

Ono što ovaj brutalni masakr čini doista paradigmatičnim primjerom za opće anarhično stanje ljudskih prava na okupiranim teritorijima Krajine jest apsurdna, gotovo morbidna činjenica da su isti ti milicionari-ubojice, prema nalogu svojih nadređenih iz milicije, već idućeg dana službeno upućeni natrag u Rodaljice kako bi “profesionalno osiguravali uviđaj na mjestu zločina”, odnosno na mjestu gdje su oni sami počinili pokolj. Iako su Ivanišević i Baljak, pod pritiskom očevidaca, nakratko završili u istražnom kninskom pritvoru, nakon arogantnog negiranja bilo kakve umiješanosti ubrzo su pušteni na slobodu bez ikakvih sankcija.

Posebno je tragična činjenica da je ovaj pokolj izvršen unatoč formalnoj prisutnosti navodno zaštitničkih mirovnih snaga UNPROFOR-a na tom zadarskom području, čime se eksplicitno dokazuje apsolutna nemoć, a vjerojatnije i prešutna nevoljkost međunarodne mirovne zajednice da aktivno i oružano spriječi kontinuirano etničko čišćenje hrvatskog življa.

Ograničena pravda je formalno zadovoljena tek godinama nakon vojne pobjede, 1996. godine, kada je Županijski sud u oslobođenom Zadru obojicu zločinaca u odsustvu sudio i osudio na maksimalnih 20 godina strogog zatvora, zbog zlodjela u Rodaljicama, kao i zbog ranijeg, brutalnog ubojstva civila Nikole Žilića u susjednom Podgrađu. Međutim, zbog nedostupnosti hrvatskom pravosuđu, stvarni počinitelji nikada nisu fizički odslužili svoju kaznu i odgovarali pred ovozemaljskim zakonom.