Jazovka 2026.: Proglas koji traži istinu, pravdu i ukidanje šutnje o komunističkim zločinima

Jazovka kao rana hrvatske savjesti: istina, pravda i dug prema nevinim žrtvama

Jama Jazovka na Žumberku nije samo mjesto stradanja. Ona je jedno od onih mjesta na kojima hrvatska povijest još uvijek govori tišinom. Tišinom nevinih žrtava, tišinom obitelji koje desetljećima nisu smjele znati, pitati ni javno žalovati, ali i tišinom državnih institucija koje još uvijek nisu do kraja izrekle ono što istina zahtijeva.

Na Spomen-pohodu na Jazovku 2026. godine Hrvatski obredni zdrug Jazovka uputio je proglas vlastima Republike Hrvatske, podsjećajući na žrtve jugoslavenskoga komunizma bačene u Jazovku: hrvatske vojnike, ranjenike iz zagrebačkih bolnica, pripadnike bolničkog osoblja, časne sestre i civile ubijene bez suda i presude nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Šest godina od iskapanja 814 žrtava

Posebno je istaknuto kako je prošlo šest godina od srpnja 2020. godine, kada je iz jame Jazovke, na zahtjev Hrvatskoga obrednoga zdruga Jazovka, provedeno iskapanje posmrtnih ostataka 814 žrtava komunističkog zločina iz 1945. godine.

Nakon dugih desetljeća šutnje, 23. kolovoza prošle godine održan je dostojanstven zajednički ispraćaj i ukop 814 žrtava iz Jazovke. Taj čin bio je važan, ali prema riječima iz Proglasa, i bolan podsjetnik na ono što još uvijek nedostaje: nijedna od 814 žrtava nije identificirana, a nije uslijedila ni službena osuda počinitelja i nalogodavaca tih zločina.

To je rana koja ostaje otvorena. Jer ukop bez imena jest čin pijeteta, ali nije konačna pravda. Žrtve su dobile grob, ali mnoge obitelji još uvijek nisu dobile istinu.

Masovne grobnice govore ono što politika prešućuje

U Proglasu se izražava potpora naporima Ministarstva hrvatskih branitelja u otkrivanju i iskapanju žrtava partizanskih i komunističkih zločina. Navodi se podatak o 90 provedenih iskapanja iz masovnih grobnica u posljednjih deset godina, što pokazuje da su se radovi po tom pitanju konačno intenzivirali.

No istodobno se upozorava na gorčinu činjenice da su se takvi procesi ozbiljnije pokrenuli tek onda kada su mnogi počinitelji i nalogodavci već umrli. Time se ponovno otvara pitanje odgovornosti države, pravosuđa i društva prema žrtvama koje su desetljećima bile prešućivane.

Masovne grobnice nisu samo arheološki ili povijesni problem. One su moralno, pravno i državno pitanje. Svaka jama, svaka kost, svaki nepoznati grob svjedoče o sustavu koji je ubijao, skrivao tragove i nametao šutnju.

Bez pravne završnice nema pune istine

Jedna od ključnih poruka Proglasa jest da iskapanja, komemoracije i ukopi nisu dovoljni ako ih ne prati pravna i politička završnica. Hrvatski obredni zdrug Jazovka upozorava da nakon iskapanja žrtava nije uslijedila ozbiljna istraga o počiniteljima i nalogodavcima, da državne ustanove nisu objavile njihova imena te da za te zločine nitko nije sudski procesuiran.

Upravo u tome leži jedna od najvećih nepravdi. Jer ako država pronalazi masovne grobnice, ako službeno pokapa žrtve i ako govori o osudi svih totalitarnih režima, tada mora imati hrabrosti učiniti i sljedeći korak: imenovati zločin, istražiti odgovornost i javno reći tko su bili nalogodavci i izvršitelji.

Istina koja se zaustavi na pola puta nije puna istina. Pravda bez imena žrtava i bez imena počinitelja ostaje nedovršena.

Zahtjev za ukidanje Dana antifašističke borbe

U Proglasu se posebno problematizira obilježavanje 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe. Postavlja se pitanje kako je moguće da vlasti Republike Hrvatske istodobno otkrivaju masovne grobnice žrtava komunističko-partizanskih zločina, a zatim obilježavaju dan koji se povezuje s početkom pobune pokreta iz kojega su proizašli i počinitelji tih zločina.

Hrvatski obredni zdrug Jazovka zato traži od vlasti Republike Hrvatske da donesu političku odluku o prekidu obilježavanja događaja koji se, prema stajalištu iz Proglasa, vežu uz totalitarni pokret odgovoran za stradanja hrvatskoga naroda. Posebno se traži ukidanje takozvanog Dana antifašističke borbe, koji, kako se navodi, hrvatski narod nikada nije prihvatio kao vlastiti praznik.

To je zahtjev koji nadilazi jedan datum u kalendaru. Riječ je o pitanju odnosa države prema vlastitoj povijesti, prema žrtvama i prema simbolima koji se i danas različito tumače u hrvatskom društvu.

Dekomunizacija javnog prostora

U Proglasu se traži i dosljedna dekomunizacija javnih prostora. To znači uklanjanje spomenika te preimenovanje ulica i trgova posvećenih jugoslavenskim komunistima odgovornima za zločine nad hrvatskim narodom.

Ovo pitanje nije samo pitanje naziva ulica. Ono je pitanje vrijednosnog temelja države. Može li slobodna i demokratska Hrvatska u javnom prostoru i dalje čuvati imena onih koji su simboli represije, progona, likvidacija i totalitarnog sustava? Može li društvo istodobno komemorirati žrtve i slaviti njihove progonitelje?

Jazovka na ta pitanja odgovara jasno: ne može.

Bleiburg, Mirogoj i pravo na dostojanstvo mrtvih

Proglas se osvrće i na pitanje Bleiburga. Od hrvatske diplomacije traži se da ishodi povratak spomen-pohoda na Bleiburg, koji su austrijske vlasti zabranile prije nekoliko godina, kao i obnova bleiburškog spomenika s kojeg je uklonjen hrvatski povijesni grb.

Jednako tako, od zagrebačkih gradskih vlasti traži se nastavak postupka obnove grobišta hrvatskih vojnika iz razdoblja od 1941. do 1945. godine na Mirogoju. U Proglasu se ističe da su ti grobovi nakon rata bili preorani, čime je mrtvima oduzeto i posljednje dostojanstvo.

Dostojanstvo mrtvih civilizacijsko je pitanje. Narod koji pristaje na uništavanje grobova, šutnju nad jamama i zaborav vlastitih žrtava, odriče se dijela vlastite savjesti.

Poziv DORH-u na prekid šutnje

Posebno snažan zahtjev upućen je glavnom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću. Od njega se traži prekid višedesetljetne šutnje Državnoga odvjetništva Republike Hrvatske i pokretanje istraga o masovnim ubojstvima hrvatskih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, bolničkog osoblja, časnih sestara i drugih žrtava.

Cilj je, kako se navodi, da se sudskim putem utvrde nalogodavci i izvršitelji tih zločina te da se njihova imena javno objave.

To nije poziv na osvetu. To je zahtjev za pravdom. Zločin bez istrage ostaje rana. Žrtva bez imena ostaje nedovršena sudbina. Država bez hrabrosti da se suoči s vlastitim povijesnim traumama ostaje talac šutnje.

Potreba za istraživanjem povijesti bez zabrana i straha

Proglas traži i osiguravanje dostatnih sredstava za znanstvena istraživanja Drugoga svjetskog rata i poraća. Posebno se naglašava potreba da se jasno odbace pokušaji sprječavanja legitimne i potrebne revizije hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Revizija povijesti, kada se temelji na dokumentima, iskapanjima, arhivima i svjedočanstvima, nije krivotvorenje. Ona je nužan dio znanstvene istine. Krivotvorenje je upravo ono što se desetljećima događalo kada su žrtve skrivane, grobnice prešućivane, a zločini opravdavani ideologijom.

Jazovka zato nije samo mjesto molitve. Ona je i poziv na istraživanje, dokumentiranje i oslobađanje povijesti od nametnutih mitova.

Jazovka traži istinu, ne zaborav

Na kraju Proglasa istaknuto je kako počinitelji zločina Jazovke nisu bili nesvjesni onoga što čine. Znali su što rade. Upravo zato se od hrvatskih vlasti traži odlučnost, a od hrvatskoga društva hrabrost da se istina ne zaustavi na komemorativnim govorima.

Jazovka je opomena da se zločin ne smije relativizirati. Ona je dokaz da bez istine nema pravde, bez pravde nema mira, a bez sjećanja nema dostojanstvene budućnosti.

Zato Spomen-pohod na Jazovku nije samo godišnje okupljanje. To je zavjet. Zavjet da nevine žrtve jugoslavenskoga komunizma neće ponovno biti gurnute u šutnju. Zavjet da se masovne grobnice neće tretirati kao neugodna fusnota povijesti. Zavjet da će hrvatski narod imati pravo na punu istinu o svojoj patnji.

Jazovka i danas pita Hrvatsku: hoće li konačno imati snage izgovoriti istinu do kraja?

Na djelu za Dom!

Frano Čirko, predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka