RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 24. nastavak Škabrnja 1991.: Presude postoje, ali većina izvršitelja i zapovjednika nije kažnjena

Škabrnja se često opisuje kao potpuno nekažnjen zločin.

Takva tvrdnja izražava razumljivo nezadovoljstvo obitelji žrtava, ali pravno nije posve točna. Hrvatski sudovi donijeli su osuđujuće presude protiv dijela pripadnika srpskih snaga, a Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je osudio Milana Martića i Milana Babića za širu kampanju progona koja je obuhvaćala i zločine u Škabrnji i Nadinu.

Međutim, većina hrvatskih presuda izrečena je u odsutnosti. Samo su Jovan Badžoka i Zorana Banić pouzdano evidentirani kao osobe koje su nakon dostupnosti hrvatskom pravosuđu odslužile zatvorske kazne povezane sa Škabrnjom. Protiv dijela prvotno osuđenih obnovljeni su postupci i donesene oslobađajuće presude.

Za druge osumnjičene, među kojima su pripadnici neposredne napadačke skupine i visoki zapovjednici JNA, postupci su pokrenuti tek desetljećima poslije. Do datuma provjere nije pronađena javno objavljena pravomoćna presuda u novijim predmetima protiv Zorana Tadića, Milana Gnjidića ni sedmorice visokorangiranih zapovjednika JNA.

Škabrnja zato nije zločin bez ijedne presude. Ona je primjer zločina s nepotpunim, djelomično neizvršenim i teško preglednim pravosudnim epilogom.

Zašto se pojavljuju brojevi 43, 44, 30 plus 13 i 27?

Prije razmatranja odgovornosti potrebno je razdvojiti četiri brojke koje se pojavljuju u službenim evidencijama.

U državnim komemoracijama najčešće se navodi da su 18. studenoga 1991. u Škabrnji ubijena 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. To je memorijalna brojka za glavni dan napada.

DORH u optužnici protiv visokih zapovjednika JNA navodi 44 ubijena civila 18. studenoga, a zatim još 21 civilnu žrtvu ubijenu tijekom okupacije, do 12. ožujka 1992. godine. Tužiteljski broj proizlazi iz činjeničnog opisa konkretne optužnice i može uključivati osobu čiji je status ili vrijeme smrti u memorijalnim evidencijama drukčije klasificirano.

MUP je u kaznenoj prijavi protiv zapovjednika Dobrovoljačkog voda naveo 30 civila i 13 branitelja. Ta brojka ne obuhvaća sve škabrnjske žrtve, nego uži sklop ubojstava koji policija povezuje s određenom napadačkom postrojbom i njezinim zapovjednikom na području zaseoka Ambar.

Broj 27 odnosi se na posmrtne ostatke ekshumirane 1996. iz masovne grobnice kraj škole. SODR navodi da su sve osobe identificirane te da je prema službenoj evidenciji među njima bio jedan hrvatski branitelj. Na još jednoj lokaciji u Ambaru pronađena su dva tijela.

Te se brojke zato ne smiju zbrajati ni međusobno suprotstavljati bez objašnjenja. Jedna označava memorijalni broj žrtava glavnoga dana, druga činjenični opis optužnice, treća uži predmet protiv određene postrojbe, a četvrta broj ekshumiranih iz jedne grobnice.

Napad JNA, Teritorijalne obrane i dobrovoljačkih postrojbi

Napad na Škabrnju počeo je 18. studenoga 1991. ujutro snažnom topničkom, minobacačkom i tenkovskom vatrom. U napadu su sudjelovale snage 9. kninskog korpusa JNA, Teritorijalne obrane Benkovac, mjesne srpske postrojbe i dobrovoljačke skupine pristigle iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Oklopna vozila napredovala su iz smjera Biljana i Zemunika Gornjeg. Nakon probijanja hrvatske obrane vojnici i pripadnici paravojnih skupina počeli su ulaziti u kuće i podrume u kojima su se skrivali civili.

Prvostupanjska presuda Milanu Martiću pred MKSJ-om detaljno je rekonstruirala dio ubojstava. Sud nije prihvatio tvrdnju da su sve žrtve poginule u razmjeni vatre. Za više skupina poimenično je utvrdio da su bile nenaoružane, pod nadzorom napadača ili izvan borbe kada su ubijene.

Žrtve su ubijane hicima iz neposredne blizine, automatskim oružjem, hladnim oružjem i tupim predmetima. Forenzička dokumentacija bilježi strijelne i eksplozivne ozljede glave, prsnog koša i trbuha, sakaćenje te zgnječenja nastala gaženjem oklopnim vozilom.

Ubojstva u Ambaru

Na području Ambara nalazila se kuća Slavka Šegarića. Haški sud utvrdio je da su ondje ubijeni Josip Miljanić, Krsto Šegarić, Lucija Šegarić i Stana Vicković.

Prema presudi Martiću, Đuro Kosović namjerno je ubio Krstu Šegarića, dok su ostale tri osobe ubili pripadnici paravojnih snaga SAO Krajine. Taj je nalaz posebno važan jer predstavlja rijedak slučaj u kojem je međunarodni sud individualizirao jednog neposrednog ubojicu.

Međutim, Kosović zbog toga nije izveden pred međunarodni sud kao optuženik. Njegovo ime pojavljuje se u činjeničnim nalazima presude protiv Milana Martića, što nije isto što i osobna osuđujuća presuda protiv njega.

U kući Petra Pavičića ubijeni su Jozo Brkić, Jozo Miljanić, Slavka Miljanić, Petar Pavičić, Mile Pavičić, Ilija Ražov, Kata Rogić zvana Soka, Ivica Šegarić, Rade Šegarić i Vice Šegarić.

Sud je utvrdio da su Mile Pavičić i Ivica Šegarić bili povezani s hrvatskom obranom, ali da u trenutku ubojstva više nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima. Ostale je osobe tretirao kao civile. Njihovo ubojstvo zato se nije moglo opravdavati borbenom nužnošću.

Ubijeni civili i branitelji izvan borbe

Presuda Martiću među žrtvama iz Škabrnje, Nadina i okolice navodi i Ivana Babića, Luku Bilavera, Mariju i Marka Brkića, Mariju Dražinu, Anu, Grgu i Petra Jurića, Niku Pavičića, Josipa i Ljubu Pericu, Ivana i Jelu Ražov, Branka i Nikolu Rogića, Kljaju, Lucu i Grgicu Šegarić, Maru, Milku, Pavicu, Roka i Tadiju Žilića te Marka Župana.

Za većinu tih žrtava sud je utvrdio da su ih tijekom napada namjerno ubili pripadnici JNA, Teritorijalne obrane ili paravojnih postrojbi. Za Petra Rogića utvrđeno je da je poslije ubijen u Benkovcu, ali identitet počinitelja nije pouzdano dokazan.

Posebno je razmatran položaj zarobljenih ili ranjenih hrvatskih branitelja. Sud je utvrdio da su Ante Ražov, Vladimir Horvat, Gašpar Perica, Marko Rogić i Šime Šegarić u trenutku smrti bili zarobljeni, ranjeni ili na drugi način izvan borbe.

Neki su odvedeni u Benkovac ili Knin, gdje su poslije ubijeni. Za druge poginule branitelje sud nije pronašao dovoljno dokaza da bi isključio mogućnost da su smrtno stradali tijekom aktivne borbe.

To razlikovanje ne umanjuje njihovu žrtvu. Kaznenopravno je, međutim, presudno: pogibija borca tijekom zakonite borbe nije isto što i pogubljenje zarobljene ili ranjene osobe.

Ubojstva su se nastavila tijekom okupacije

Zločin u Škabrnji nije završen 18. studenoga.

Dio starijih stanovnika ostao je u selu ili se poslije pokušao vratiti. Ljudi su tijekom okupacije pronalaženi u kućama, dvorištima i zaklonima te ubijani.

Među žrtvama iz kasnijeg razdoblja bili su Marija Bilaver, Josipa Brkić, Mate Brkić i Kata Perica, ubijeni 11. ožujka 1992. DORH-ova optužnica protiv zapovjednika JNA obuhvaća ukupno 21 civilnu žrtvu ubijenu od završetka glavnog napada do 12. ožujka 1992.

Posmrtni ostaci dijela tih ljudi pronađeni su tek nakon oslobođenja i završetka rata. Masovna grobnica kraj škole otvorena je u lipnju 1996. godine. Ekshumacija je potvrdila da privremena predaja 44 tijela krajem 1991. nije predstavljala konačan broj ubijenih.

Grobnica je sadržavala žrtve iz različitih datuma. Zbog toga ni broj od 27 ekshumiranih ne smije biti predstavljen kao broj ljudi ubijenih samo 18. studenoga.

Prvi hrvatski predmet i presude u odsutnosti

Hrvatsko pravosuđe još je tijekom rata pokrenulo velik predmet protiv pripadnika srpskih snaga.

U prvotnom postupku iz 1995. osuđeno je 18 ljudi. Među njima su bili Goran Opačić, Boško Dražić, Zoran Janković, Đuro Kosović, Mirko Drača, Nada Pupovac, Zorana Banić, Vojin Lakić, Petar Radmanović, Milenko, Iso i Špiro Bjelanović, Renato Petrov, Desimir Ivaneža, Miroslav Mlinar, Marinko Pozder, Edita Rađen i Jovan Badžoka.

Većini se sudilo u odsutnosti. Šesnaestero je prvotno osuđeno na po 20 godina, Edita Rađen na 15, a Jovan Badžoka na deset godina zatvora.

Taj popis ipak se ne može predstavljati kao konačan broj pravomoćno osuđenih. Kada su pojedini osuđenici poslije postali dostupni, dobili su pravo na obnovu postupka. U ponovljenim postupcima dio prvotnih presuda je ukinut, a neki optuženici, među kojima su Edita Rađen i Renato Petrov, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

DORH je u objedinjenom izvješću iz 2017. naveo 15 pravomoćno osuđenih osoba, s kaznama od šest do 20 godina. Taj je broj precizniji od prvotnih 18 jer uzima u obzir tada završene obnove postupaka.

Jovan Badžoka odslužio je desetogodišnju kaznu. Zorana Banić, nakon izručenja iz Švicarske i ponovljenog suđenja, pravomoćno je osuđena na šest godina zatvora. Za većinu ostalih osuđenika nema potvrde da su ikada bili predani Hrvatskoj i upućeni na izdržavanje kazne.

Zoran Tadić: optužen kao zapovjednik Dobrovoljačkog voda

MUP je 2019. dovršio kriminalističko istraživanje protiv zapovjednika Drugog posebnog voda Teritorijalne obrane Benkovac, poznatog kao Dobrovoljački vod.

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu 25. travnja 2022. podiglo je optužnicu protiv Zorana Tadića. Tereti ga da je kao zapovjednik postrojbe sudjelovao u napadu iz smjera Zemunika Gornjeg te zajedno s podređenima ušao u Ambar.

Optužba obuhvaća ubojstva 30 civila, starih između 23 i 88 godina, i 13 hrvatskih branitelja koji su bili zarobljeni ili više nisu pružali otpor. DORH tvrdi da su ljudi ubijani vatrenim i hladnim oružjem, tupim predmetima i nakon zlostavljanja.

Optužnica je potvrđena 15. srpnja 2022., a početak suđenja bio je zakazan za srpanj 2023. godine. Tadiću se sudi u odsutnosti jer se nalazi izvan Hrvatske.

Do 23. kolovoza 2026. nije pronađena javno objavljena prvostupanjska ili pravomoćna presuda u njegovu predmetu. To ne znači nužno da procesnih radnji nije bilo, nego da nadležni sud i tužiteljstvo nisu objavili lako dostupan, objedinjeni završni podatak.

Tadić je optuženik, a ne pravomoćno osuđena osoba.

Milan Gnjidić i ukinuta optužna sigurnost

Milan Gnjidić bio je obuhvaćen ranijim predmetima, ali je nakon dostupnosti hrvatskom pravosuđu dobio novo suđenje.

Županijski sud u Splitu u studenome 2023. nepravomoćno ga je oslobodio optužbe zbog nedostatka dokaza. Prema izvještajima organizacija koje prate suđenja za ratne zločine, državno odvjetništvo podnijelo je žalbu Visokom kaznenom sudu.

Do datuma provjere na javno pretraživim stranicama Visokog kaznenog suda nije pronađena odluka kojom bi bio potvrđen ili preinačen taj ishod. Zato se za Gnjidića ne smije tvrditi ni da je pravomoćno osuđen ni da je konačno oslobođen bez provjere sudskog spisa.

Njegov predmet pokazuje zašto stare skupne presude u odsutnosti nisu dovoljne. Kada optuženik postane dostupan, sud mora iznova ispitati dokaze protiv njega kao pojedinca. Opći opis djelovanja postrojbe ne može zamijeniti dokaz da je konkretna osoba počinila, pomogla ili zapovjedila određeno kazneno djelo.

Optužnica protiv sedmorice zapovjednika JNA

DORH je 2015. podigao optužnicu protiv skupine visokorangiranih zapovjednika JNA zbog napada na više mjesta u zadarskom zaleđu. Nakon smrti jednog okrivljenika predmet je nastavljen protiv sedmorice.

Optužnica je potvrđena u srpnju 2020. godine. Za Škabrnju obuhvaća zapovjednu odgovornost za ubojstvo 44 civila tijekom napada 18. studenoga i još 21 civila tijekom okupacije. U širem predmetu nalaze se i napadi na Nadin i druga mjesta, stotine smrtno stradalih te velika razaranja civilne imovine.

Okrivljenici nisu dostupni Hrvatskoj i postupak se vodi u njihovoj odsutnosti. Do datuma provjere nije pronađena javno objavljena prvostupanjska presuda.

Zbog toga se njihov položaj mora opisivati isključivo kao položaj optuženika. Optužnica tvrdi da su znali za napade i zločine podređenih, da ih nisu spriječili i da nisu kaznili počinitelje. Sud tek treba pravomoćno utvrditi jesu li ispunjeni svi elementi njihove individualne i zapovjedne odgovornosti.

Međunarodne presude: Martić i Babić

Milan Martić pravomoćno je pred MKSJ-om osuđen na 35 godina zatvora. Njegova presuda uključuje ubojstva, progon, deportacije, napade na civile i druga kaznena djela počinjena u okviru zajedničkog plana prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja pod srpskom kontrolom.

Presuda detaljno rekonstruira Škabrnju i utvrđuje da su ubojstva počinile postrojbe JNA, Teritorijalne obrane i paravojnih snaga. Martić nije osuđen zato što je osobno pucao u škabrnjske civile, nego zbog svojeg doprinosa širem udruženom zločinačkom pothvatu.

Milan Babić priznao je krivnju za progon kao zločin protiv čovječnosti i osuđen je na 13 godina zatvora. Činjenična osnova njegove optužnice obuhvaćala je kampanju progona u kojoj su bila navedena i ubojstva u Škabrnji i Nadinu. Ni njegova presuda nije individualizirala neposredne ubojice svake žrtve.

Slobodan Milošević umro je 2006. prije završetka haškog suđenja, pa protiv njega nema presude za Škabrnju.

Ratko Mladić zapovijedao je 9. kninskim korpusom JNA u vrijeme napada, a hrvatska policija protiv njega je podnosila kaznene materijale. Međutim, njegova pravomoćna haška osuda odnosi se na zločine u Bosni i Hercegovini, a ne na Škabrnju.

Jovica Stanišić i Franko Simatović pravomoćno su 2023. osuđeni na po 15 godina zatvora za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Njihova konačna osuda obuhvatila je zločine u Bosni i Hercegovini te ubojstvo u Daljskoj Planini u Hrvatskoj, ali ne i Škabrnju. Zato se njihove presude ne smiju pribrajati pravosudnom epilogu škabrnjskog pokolja.

Tko je osuđen?

Prema posljednjem objedinjenom DORH-ovu prikazu, hrvatski postupci rezultirali su s 15 pravomoćnih osuda povezanih sa zločinima u Škabrnji, s kaznama od šest do 20 godina zatvora. Prvotni broj od 18 osuđenih iz 1995. smanjen je nakon obnova postupaka i oslobađajućih presuda. Jovan Badžoka odslužio je desetogodišnju kaznu, a Zorana Banić nakon ponovljenog suđenja šestogodišnju. Većina ostalih osuda donesena je u odsutnosti i nema potvrde da su kazne izvršene. Milan Martić pravomoćno je osuđen na 35, a Milan Babić na 13 godina zbog šire kampanje progona koja je obuhvaćala i Škabrnju, ali ne kao neposredni izvršitelji pojedinačnih ubojstava. Nije pronađena javno dostupna pravomoćna presuda protiv Zorana Tadića, Milana Gnjidića ili sedmorice optuženih zapovjednika JNA.

Zašto pravda nije dovršena?

Prvi je problem nedostupnost optuženika. Velik broj osumnjičenih i osuđenih nalazi se u Srbiji ili drugim državama, dok izručenja nisu provedena.

Drugi je problem ograničena vrijednost presuda u odsutnosti. One jesu pravomoćne dok ne budu ukinute, ali osoba koja postane dostupna može pod zakonskim uvjetima dobiti obnovu postupka. Tada se pokazuje može li desetljećima star dokaz izdržati neposredno ispitivanje svjedoka i obrane.

Treći je problem individualizacija zločina. Poznate su postrojbe koje su ušle u Škabrnju, ali za svaku žrtvu nije utvrđeno tko ju je uhitio, čuvao, tukao, doveo do mjesta pogubljenja i ubio.

Četvrti je problem zapovjedna odgovornost. Optužnica protiv visokih časnika JNA podignuta je 24 godine nakon zločina. Njezino potvrđivanje nije isto što i pravomoćno utvrđenje da je svaki optuženik imao stvarnu kontrolu nad počiniteljima i potrebna saznanja o zločinima.

Peti problem je nedovoljna javna transparentnost. Ne postoji jedna službena stranica koja bi povezala svaku žrtvu sa sudskim predmetom, optužnom točkom, osuđenikom i statusom izvršenja kazne. Javnost zato teško može utvrditi kojih je 15 osuda još na snazi i gdje se nalazi svaki osuđenik.

Što još nije razriješeno?

Nije pravomoćno utvrđena odgovornost svih zapovjednika koji su planirali i vodili napad.

Nisu identificirani i osuđeni svi pripadnici skupina koje su prolazile kroz Ambar, ulazile u podrume i ubijale civile.

Nije donesena javno dostupna završna presuda protiv čovjeka kojeg tužiteljstvo tereti kao zapovjednika Dobrovoljačkog voda odgovornog za ubojstva 30 civila i 13 zarobljenih ili razoružanih branitelja.

Nije poznat pravomoćni završetak žalbenog postupka u predmetu Milana Gnjidića.

Nema cjelovitoga javnog podatka o tome koliko je osuđenika iz predmeta iz 1995. još živo, gdje se nalaze, protiv koga su aktivne tjeralice i je li neka druga država preuzela izvršenje kazne ili kazneni progon.

Naposljetku, različite brojke žrtava još nisu objašnjene u jedinstvenoj državnoj evidenciji. Brojevi 43, 44, 30 plus 13 i 27 mogu se stručno objasniti, ali obitelji i javnost ne bi ih trebale same povezivati iz odvojenih priopćenja, presuda i memorijalnih baza.

Osude postoje, ali pravosudni mozaik nije dovršen

Škabrnja nije mjesto bez dokaza. Postoje iskazi preživjelih, forenzički nalazi, masovna grobnica, poimenične žrtve, dokumenti JNA i srpskih okupacijskih struktura, hrvatske optužnice te međunarodne presude.

Postoje i osuđene osobe.

Ali dvije odslužene kazne ne predstavljaju potpun odgovor za desetke ubijenih civila i branitelja. Većina prvotnih osuđenika nikada nije bila dovedena pred hrvatski sud. Dio presuda ukinut je nakon obnova postupaka. Noviji predmeti protiv zapovjednika i pripadnika neposrednih napadačkih skupina još nemaju javno potvrđen pravomoćni završetak.

Martić i Babić osuđeni su za širu politiku progona. Njihove presude dokazuju kontekst i organizirani karakter kampanje, ali ne zamjenjuju osude ljudi koji su ulazili u kuće, izvodili civile i pucali.

U Škabrnji su poznata imena žrtava. Poznata su i imena brojnih ljudi koji su bili optuženi ili povezani s napadačkim postrojbama. Ono što još nedostaje jest potpuna i izvršena pravosudna veza između svake žrtve, neposrednog izvršitelja i zapovjednika.

Izvori: DORH – ažurirano izvješće o procesuiranju zločina u Škabrnji i Nadinu; DORH – objedinjeno izvješće iz 2017.; ŽDO Zadar – presude i postupci za Škabrnju; MUP – kriminalističko istraživanje protiv zapovjednika Dobrovoljačkog voda; Ministarstvo hrvatskih branitelja/SODR – masovna grobnica, žrtve i fotografije; HRT – službeni podatak o 43 civila i 15 branitelja; MKSJ – prvostupanjska presuda Milanu Martiću; MKSJ – pravomoćna potvrda Martićeve kazne od 35 godina; MKSJ – presuda Milanu Babiću i kazna od 13 godina; MKSJ – optužnica Milanu Babiću koja obuhvaća Škabrnju i Nadin; MRMKS – pravomoćna presuda Stanišiću i Simatoviću i stvarni teritorijalni opseg osude; Inicijativa mladih za ljudska prava – pregled postupaka i izvršenja kazni; Fond za humanitarno pravo – obnove postupaka i oslobađajuće presude; Visoki kazneni sud Republike Hrvatske; HRT – autentični dokumentarni video