RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 32. nastavak Antin 1991.: U Carevu ribnjaku evidentirano 17 tijela, pronađeno devet – ni za jednu smrt nema presude

U Antinu je mjesto zločina bilo poznato i dokumentirano dok su žrtve još ležale u njemu.

Pripadnici 12. novosadskog korpusa JNA 7. studenoga 1991. pronašli su tijela u suhom ribnjaku u Kolodvorskoj ulici. Na mjesto su sljedećega dana došli predstavnici okupacijskog suda i policije. Evidentirali su 17 mrtvih ljudi, način njihova usmrćivanja i naredbu da se tijela poliju vapnom.

Ipak, kada je Hrvatska u travnju 1999. otvorila Carev ribnjak, pronađeni su posmrtni ostaci samo devetero ljudi.

Osam tijela koja su se nalazila u ribnjaku 1991. nije pronađeno. Službena dokumentacija navodi mogućnost da su premještena na nepoznatu sekundarnu lokaciju, ali ne odgovara tko ih je premjestio, kada, kamo i po čijem nalogu.

Hrvatska policija je za zločine u Antinu podnijela kaznenu prijavu protiv nekadašnjeg zapovjednika lokalnih štabova Teritorijalne obrane. Državno odvjetništvo pokrenulo je istragu i poimenično, inicijalima i godinama rođenja, obuhvatilo 27 ubijenih ljudi. U zasebnom predmetu otvorena je istraga protiv pripadnika Arkanove postrojbe zbog odvođenja i ubojstva jednoga civila te zlostavljanja još dvoje ljudi.

Obojica osumnjičenika bila su nedostupna Hrvatskoj.

U javno dostupnim evidencijama nije pronađena optužnica, prvostupanjska ni pravomoćna presuda za antinska ubojstva. Nije objavljeno ni je li neka druga država preuzela kazneni progon.

Antin zato nije slučaj bez podataka o žrtvama i bez osumnjičenih. To je slučaj u kojem su policija, državno odvjetništvo, forenzičari, okupacijski organi i svjedoci prikupili dijelove iste priče, ali je nijedan sud nije spojio u pravomoćno utvrđenu cjelinu.

Predaja nije zaštitila stanovništvo

Antin se nalazi između Vinkovaca i Osijeka, na području današnje Općine Tordinci. Prema znanstvenom radu Šimuna Penave, selo s izrazitom hrvatskom većinom od proljeća 1991. bilo je izloženo blokadama, prijetnjama i napadima iz okolnih mjesta pod nadzorom pobunjenih srpskih snaga.

Napadi su se pojačavali tijekom ljeta i rujna. U Antinskoj Mlaki bili su smješteni tenkovi, a selo je gađano topničkim i minobacačkim oružjem.

U noći s 29. na 30. rujna približno 500 mještana pokušalo je organizirano izići prema Tordincima i hrvatskim položajima. Kretali su se poljskim putem između Korođa i Tordinaca, vjerujući da je prolaz siguran.

Prema memorijalnoj rekonstrukciji Ministarstva hrvatskih branitelja, kolona je upala u zasjedu. Ubijen je Vlatko Matanović, ranjena Anica Božić, a Anuška Pastor ostala je nestala.

Mještani su nakon neuspjele evakuacije prihvatili ultimatum koji je stigao iz Markušice: ako se Antin i Korođ ne predaju, bit će sravnjeni sa zemljom. Predano je osobno oružje, a selo je prestalo predstavljati organiziranu vojnu prijetnju.

U Antinu su ostali civili, uglavnom stariji i ljudi koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti domove. Upravo su među njima tijekom listopada i studenoga uzimane žrtve koje su poslije pronalažene u ribnjaku, pojedinačnim grobnicama ili su ostale nestale.

To je važna granica između pogibije u borbi i ratnog zločina.

Ljudi pronađeni u Carevu ribnjaku nisu bili vojnici poginuli u razmjeni vatre. Službeni forenzički i memorijalni podaci govore da su pojedinačno ubijani nakon okupacije, a zatim bačeni u skrivenu grobnicu.

Brojevi 27, 17, devet i jedanaest ne označavaju istu skupinu

Antinski slučaj prate četiri broja koja se često prenose bez objašnjenja.

Broj 27 pojavljuje se u policijskom izvješću iz 2011. MUP navodi da je kriminalističkim istraživanjem utvrđeno kako je 27 osoba iz Antina ubijeno ili se vodi nestalima, dok je deset ljudi tjelesno ozlijeđeno.

DORH je 2013. objavio popis 25 ubijenih civila, navedenih inicijalima i godinama rođenja, te dvojice članova antinskoga Kriznog stožera. I taj zbroj iznosi 27.

Ministarstvo hrvatskih branitelja u memorijalnoj rekonstrukciji navodi da je nakon predaje sela ubijeno 27 civila. Razlika u označavanju dvojice članova Kriznog stožera pokazuje da državne evidencije nisu potpuno uskladile status svake žrtve. Članstvo u stožeru samo po sebi ne daje odgovor je li osoba u trenutku zarobljavanja sudjelovala u borbi, bila civil ili osoba izvan borbe. To bi morao utvrditi sud na temelju okolnosti svakoga slučaja.

Broj 17 odnosi se isključivo na tijela koja su okupacijski organi 7. i 8. studenoga 1991. evidentirali u Carevu ribnjaku. To nije ukupan broj antinskih žrtava.

Broj devet označava osobe čiji su posmrtni ostaci iz ribnjaka ekshumirani 22. travnja 1999. i poslije identificirani.

Broj jedanaest dobiva se kada se devetero iz Careva ribnjaka pribroji dvjema osobama pronađenima u zasebnim pojedinačnim grobnicama na području Antina.

U lokalnim i medijskim tekstovima pojavljuju se i brojevi 32 ili 39 poginulih i nestalih mještana. Knjiga „Antin kroz ratove“, prema medijskom prikazu, navodi da je od 92 ljudi koji su ostali u selu njih 32 ubijeno ili nestalo. Drugi tekstovi broj 39 koriste za širi ukupni ratni gubitak mjesta.

Bez javnoga poimeničnog usklađivanja ne može se zaključiti obuhvaćaju li te brojke branitelje poginule izvan Antina, nestale tijekom pokušaja evakuacije, ljude umrle od posljedica ranjavanja ili žrtve koje nisu dio DORH-ova kaznenog predmeta. Za opis zločina nakon okupacije najčvršći službeni oslonac ostaje broj 27 iz policijskoga istraživanja i državnoodvjetničke istrage.

Okupacijski dokument opisao je način ubojstva

Dokument tadašnjega SUP-a Vukovar od 14. studenoga 1991. sačuvan je nakon mirne reintegracije i poslije uključen u službenu dokumentaciju o grobnici.

Prema tom zapisu, vojnici 12. novosadskog korpusa JNA pronašli su 7. studenoga u suhom ribnjaku 17 tijela. O događaju su obavijestili Stanicu milicije Markušica.

Sljedećega dana na mjesto su došli pripadnici okupacijskog SUP-a i predstavnici Osnovnog suda u Vukovaru, koji je privremeno djelovao iz Dalja.

Za petnaest žrtava zapisano je da su usmrćene udarcima tupim predmetom u glavu. Dvoje ljudi imalo je rane nanesene oštrim predmetom u predjelu vrata. Procijenjeno je da su žrtve bile u dobi od 50 do 66 godina te da je među njima bila jedna žena.

Istražni sudac potom je naredio da se tijela zaliju vapnom.

Dokument ne dokazuje tko je osobno ubijao. Ne dokazuje ni da su pripadnici JNA koji su pronašli tijela sudjelovali u ranijim ubojstvima. Dokazuje, međutim, da su okupacijska policija, sud i vojna struktura već početkom studenoga znali za grobnicu i način smrti.

Nije pronađen podatak da je na temelju toga očevida tada otvoren djelotvoran kazneni postupak protiv pripadnika lokalne Teritorijalne obrane, dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije ili drugih osoba koje su kontrolirale zatočene civile.

Gdje je nestalo osam tijela?

Županijski sud u Vukovaru naredio je 13. travnja 1999. ekshumacije na više lokacija u istočnoj Slavoniji. Carev ribnjak otvoren je 22. travnja.

Lokacija se nalazila iza razrušene vikendice u Kolodvorskoj ulici. Ribnjak je bio djelomično ispunjen vodom, a obala i rubovi obrasli su raslinjem.

Radove je otežavala septička jama za koju su svjedoci govorili da je izgrađena nakon okupacije Antina. U natrulom crveno-bijelom pokrivaču izvučenom iz jame pronađen je dio ljudske noge.

Nakon ispumpavanja vode u ribnjaku su otkriveni odjeća, ljudske kosti, dvije čahure streljiva kalibra 7,62 milimetra i životinjske kosti. Kombiniranje ljudskih ostataka s uginulim životinjama dodatno je otežavalo pretragu i predstavljalo krajnje nedostojno postupanje prema mrtvima.

Ekshumirani su ostaci devetero ljudi – osam muškaraca i jedne žene. Forenzički procijenjeni dobni raspon bio je od približno 40 do 61 godine, a prosječna dob 52 godine.

Razlika u odnosu na procjenu iz 1991., prema kojoj su žrtve bile između 50 i 66 godina, može se objasniti ograničenošću prvotnoga pregleda i pouzdanijom kasnijom forenzičkom identifikacijom. Mnogo je važnija razlika u broju: 1991. evidentirano je 17, a 1999. pronađeno devet tijela.

Službena stranica projekta SODR tu razliku označava kao pokazatelj da su ostaci dijela žrtava možda premješteni na sekundarnu lokaciju.

To je razumna forenzička mogućnost, ali još nije pravomoćno utvrđena činjenica. Nije poznato je li svih osam tijela izmješteno, jesu li pojedini ostaci uništeni građevinskim zahvatima ili je dio lokacije ostao neistražen. Nije objavljeno ni tko je tijekom okupacije imao pristup mehanizaciji i informacije potrebne za premještanje grobnice.

Jedanaest identificiranih žrtava iz grobnica

Iz Careva ribnjaka ekshumirani su i identificirani:

Martin Antinac, rođen 1935.; Iva Farago, rođena 1930.; Zvonimir Flinčec, rođen 1943.; Josip Kotarlić, rođen 1934.; Zvonko Kovačević, rođen 1935.; Antun Mihaljević, rođen 1942.; Antun Miklošević, rođen 1951.; Josip Pastor, rođen 1945.; i Stjepan Šarčević, rođen 1936. godine.

U dvjema pojedinačnim grobnicama pronađeni su:

Pavo Kovačević, rođen 1950., i Andrija Lukadinović, rođen 1917. godine.

Ministarstvo hrvatskih branitelja prilikom otkrivanja spomen-obilježja 2017. objavilo je da su branitelji i civili pronađeni u Carevu ribnjaku prije ubojstva bili mučeni.

Memorijalna dokumentacija ubojstva smješta približno između 25. listopada i 7. studenoga 1991. Žrtve nisu ubijene istodobno, nego su, prema rekonstrukciji, pojedinačno odvođene i poslije bacane u isti ribnjak.

Za preostalih šesnaest ljudi s DORH-ova popisa od 27 žrtava javno nije objavljena jednako potpuna poveznica između mjesta pronalaska, identifikacijskog zapisnika, uzroka smrti i određenoga počinitelja.

Policija je prijavila zapovjednika Teritorijalne obrane

PU vukovarsko-srijemska objavila je 10. svibnja 2011. da je dovršila kriminalističko istraživanje događaja u Antinu od 1. rujna do 29. studenoga 1991.

Osumnjičen je tada 52-godišnji zapovjednik štabova Teritorijalne obrane Markušice, Mlake Antinske, Palače i Antina. Policija ga je teretila da je naredio minobacačke napade na selo i stanovništvo koje se pokušavalo evakuirati kroz Korođ, dopuštao zlostavljanje i ubijanje zarobljenih civila te u pojedinim radnjama osobno sudjelovao.

Prijavljen je u odsutnosti nadležnom županijskom državnom odvjetništvu.

DORH je u kasnijim dokumentima osumnjičenika označio inicijalima D. P. Budući da službeno priopćenje i izvješće ne objavljuju njegovo puno ime, ono se ovdje ne navodi na temelju medijskih identifikacija.

ŽDO u Osijeku 8. studenoga 2013. objavilo je da je naložena istraga protiv državljanina Srbije rođenog 1959. godine. Sumnja se odnosila na zapovjednu odgovornost, nepoduzimanje mjera protiv nezakonitog postupanja lokalnih teritorijalaca i dobrovoljaca iz Srbije te njegovo navodno osobno sudjelovanje u dijelu zločina.

DORH je naveo inicijale šesnaest zlostavljanih i 27 ubijenih ljudi.

Službeni dokumenti pritom sadržavaju vremensku neusklađenost. Priopćenje iz 2013. govori da je istraga tada naložena, dok DORH-ovo zbirno izvješće iz 2017. kao datum naloga navodi 8. studenoga 2011. Nije javno objašnjeno je li riječ o tipografskoj pogrešci, ranijem nalogu koji je naknadno proširen ili dvjema procesnim odlukama.

Još je važnija nejasnoća u opisu posljedica.

Izvješće iz 2017. najprije opisuje punktove, uhićenja i zlostavljanja, zatim zapovijed za otvaranje topničke vatre na kolonu od približno 500 civila 29. rujna te navodi da je „uslijed kojih postupanja“ ubijeno najmanje 26 ljudi.

Takva formulacija može stvoriti dojam da je 26 civila ubijeno upravo u napadu na kolonu. Memorijalna rekonstrukcija istoga događaja navodi jednu poginulu, jednu ranjenu i jednu nestalu osobu, dok ostale smrti smješta u razdoblje nakon predaje.

Bez optužnice i sudskoga činjeničnog opisa nije opravdano tvrditi da je svih 26 ljudi poginulo u jednom topničkom napadu. Vjerojatnije je da se formulacija DORH-a odnosi na posljedice cjelokupnoga inkriminiranog postupanja, ali to ostaje tumačenje, a ne objavljeno sudsko utvrđenje.

Posljednji izričiti procesni podatak nalazi se u DORH-ovu izvješću iz 2017.: istraga protiv D. P. bila je u prekidu zbog nedostupnosti okrivljenika.

DORH je 12. studenoga 2025. objavio novo izvješće o predmetima na širem vukovarskom području, sa stanjem na dan 30. listopada 2025. Antin nije naveden među predmetima u kojima je zabilježena novija promjena. Iz toga se može zaključiti samo da promjena nije javno objavljena – ne i da su svi izvidi formalno prestali.

Druga istraga protiv pripadnika Arkanove postrojbe

ŽDO u Vukovaru pokrenulo je 20. prosinca 2010. zaseban postupak protiv državljanina rođenog 1971. godine.

Prema istražnom zahtjevu, osumnjičenik je od listopada do prosinca 1991. bio pripadnik paravojne postrojbe koju DORH naziva „Arkanovci“. S trojicom nepoznatih pripadnika postrojbe navodno je iz obiteljske kuće odveo civila S. L., rođenog 1945., koji je potom ubijen.

Tereti ga se i da je pretukao R. S., rođenu 1926., prijetio joj klanjem te pred njom zlostavljao J. P., rođenog 1940. godine.

Osumnjičenik nije bio dostupan hrvatskim tijelima, pa su predloženi pritvor i raspisivanje tjeralice.

Ni za ovaj predmet nije pronađena kasnija javna objava o optužnici, suđenju, preuzimanju progona u Srbiji ili obustavi. Nije objavljeno ni jesu li identificirana trojica drugih pripadnika postrojbe koji su sudjelovali u odvođenju.

Optužbe protiv Tomislava Nikolića nisu sudski utvrđene činjenice

U javnosti su se godinama pojavljivale tvrdnje o mogućoj ulozi kasnijega predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

Nikolić je potvrdio da je kao dobrovoljac boravio u Antinu, ali je naveo razdoblje od 5. prosinca 1991. do kraja siječnja 1992. i zanijekao sudjelovanje u zločinima. Članovi lokalnih udruga i pojedini mještani tvrdili su da je bio prisutan ranije, u vrijeme ubojstava.

Udruga iz Antina 2016. podnijela je kaznenu prijavu s tvrdnjom da je Nikolić sudjelovao u ubojstvima civila. Fond za humanitarno pravo pozvao je institucije da te navode istraže.

Nasuprot tomu, u ranijem policijskom očitovanju prenesenom 2005. navedeno je da razgovori sa svjedocima nisu dali podatke o njegovu sudjelovanju u ratnim zločinima. Danijel Rehak iz Hrvatskog centra za istraživanje ratnih zločina izjavio je da su postojale priče o Nikolićevoj prisutnosti, ali ne i svjedok koji bi ga izravno povezao s konkretnim ubojstvom.

Nije pronađena službena DORH-ova odluka o ishodu prijave iz 2016., optužnica niti presuda koja bi Nikolića povezala sa smrću određene osobe u Antinu.

Zato se njegova prisutnost u selu i navodi o počinjenju zločina moraju strogo razdvojiti. Boravak je javno potvrđen, iako je vrijeme sporno. Tvrdnja da je ubijao nije pravomoćno utvrđena i ne smije se predstavljati kao činjenica.

Tko je osuđen?

Do 31. kolovoza 2026. nije pronađena javno dostupna hrvatska ili međunarodna presuda kojom bi određena osoba bila osuđena upravo za ubojstva i nestanke u Antinu nakon okupacije 1991. godine. Protiv D. P., osumnjičenog po zapovjednoj odgovornosti i za osobno sudjelovanje u dijelu zločina, posljednji izričito objavljeni status iz 2017. bio je prekid istrage zbog njegove nedostupnosti. Protiv drugoga osumnjičenika, pripadnika Arkanove postrojbe rođenog 1971., još je 2010. zatražena istraga, pritvor i tjeralica, ali kasniji ishod nije objavljen. Neposredni izvršitelji ubojstava ljudi pronađenih u Carevu ribnjaku nisu pravomoćno imenovani, a nema javne potvrde da je Srbija preuzela kazneni progon protiv osumnjičenika dostupnih njezinim tijelima.

Međunarodni predmeti nisu donijeli presudu za Antin

Antin se pojavljuje u širem povijesnom i dokumentacijskom kontekstu napada na istočnu Slavoniju, djelovanja JNA, lokalne Teritorijalne obrane i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije.

Međutim, nije pronađena pravomoćna presuda MKSJ-a ili MRMKS-a koja bi određenog političkog, vojnog ili policijskog dužnosnika osudila upravo za antinska ubojstva.

Predmet protiv Gorana Hadžića obuhvaćao je širi sustav progona nesrpskog stanovništva na okupiranim područjima istočne Slavonije. Postupak je 2016. obustavljen nakon njegove smrti, bez presude. Dokumenti uvedeni u taj i druge haaške predmete mogu poslužiti domaćim istragama, ali nisu zamjena za pravomoćnu individualizaciju odgovornosti za Carev ribnjak.

DORH u svojim izvješćima navodi korištenje haaške arhive i sporazuma o suradnji s tužiteljstvima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Za Antin, međutim, nije objavljeno što je konkretno zatraženo, koji je odgovor dobiven i je li dokumentacija ustupljena drugoj državi radi suđenja osumnjičenicima.

Što još nije razriješeno?

Nije utvrđeno tko je osobno zarobljavao i odvodio devetero ljudi pronađenih u Carevu ribnjaku.

Nije pravomoćno utvrđeno tko ih je tukao, rezao, ubijao i bacao u grobnicu.

Nije poznato kamo su nestala tijela osmero ljudi evidentiranih u ribnjaku 1991., ali nepronađenih 1999. godine.

Nije utvrđeno tko je premjestio ostatke, je li korištena vojna ili civilna mehanizacija i tko je znao za sekundarnu lokaciju.

Nije objavljeno je li okupacijski očevid iz studenoga 1991. doveo do ijedne stvarne istrage protiv pripadnika vlastitih oružanih struktura.

Nije javno usklađeno odnosi li se formulacija o 26 usmrćenih iz DORH-ova izvješća na topnički napad na izbjegličku kolonu ili na sve zločine obuhvaćene istragom.

Nije objašnjena razlika između službenih 27 ubijenih i nestalih te lokalnih popisa s 32 ili 39 ratnih žrtava.

Nije poznato je li istraga protiv D. P. nakon 2017. formalno nastavljena, je li još živ, gdje se nalazi i postoji li važeća međunarodna tjeralica.

Nije objavljen ishod postupka protiv pripadnika Arkanove postrojbe rođenog 1971. niti su identificirana trojica ljudi koji su s njim navodno odvela S. L.

Nema javno dostupne odluke o kaznenoj prijavi protiv Tomislava Nikolića, pa nije poznato je li odbačena, ostala u fazi izvida ili spojena s drugim predmetom.

Najvažnije, ne postoji jedinstvena poimenična evidencija koja bi za svih 27 ljudi povezala datum i okolnosti nestanka, status žrtve, mjesto pronalaska, forenzički nalaz, kazneni predmet i eventualno identificiranoga počinitelja.

Okupacijski organi znali su za grobnicu, ali sud nije imenovao ubojice

Carev ribnjak nije otkriven zahvaljujući naknadnoj glasini. O njemu je postojao dokument iz studenoga 1991. godine.

Okupacijska policija i sud znali su da je u njemu 17 tijela. Zabilježili su da je petnaest ljudi ubijeno tupim predmetima u glavu, a dvoje oštrim predmetom u vrat. Nakon toga tijela su polivena vapnom i ostavljena u ribnjaku.

Kada je Hrvatska osam godina poslije otvorila lokaciju, pronađeno je devetero ljudi. Identificirani su i pokopani, ali je osam tijela nestalo iz grobnice koju su prethodno pregledali okupacijski organi.

Policija je rekonstruirala dio zapovjedne strukture. DORH je poimenično, inicijalima, obuhvatio 27 ubijenih. Otvorene su dvije istrage protiv nedostupnih osoba. Sačuvani su dokumenti, iskazi i forenzički nalazi.

Nedostaje sudski završetak.

Nema pravomoćno osuđenoga zapovjednika. Nema osuđenih neposrednih izvršitelja. Nema javnog odgovora o sudbini istraga, međunarodnoj pravnoj pomoći ni tijelima premještenima iz ribnjaka.

Antin ima dokumentiran zločin i identificirane žrtve. Ima i dokaz da su vlasti koje su kontrolirale selo za grobnicu znale gotovo odmah.

Ono što nema jest presuda koja bi objasnila tko je ljude odvodio iz kuća, tko ih je ubijao, tko je njihova tijela bacio u ribnjak i tko je poslije uklonio gotovo polovinu posmrtnih ostataka.

Dok se to ne utvrdi, Carev ribnjak ostaje mjesto na kojem je okupacijski zapis potpuniji od pravosudnog epiloga.

Izvori: MUP – dovršeno kriminalističko istraživanje, 27 ubijenih ili nestalih i deset ozlijeđenih; ŽDO Osijek/DORH – istraga protiv zapovjednika Teritorijalne obrane i popis žrtava; DORH – izvješće o vukovarskim ratnim zločinima iz 2017., Antin i prekid istrage; DORH – ažurirano stanje predmeta na širem vukovarskom području do 30. listopada 2025.; ŽDO Vukovar/DORH – istraga protiv pripadnika Arkanove postrojbe; Ministarstvo hrvatskih branitelja/SODR – Carev ribnjak, okupacijski dokument, ekshumacija i imena žrtava; Ministarstvo hrvatskih branitelja – otkrivanje spomen-obilježja i podaci o mučenju žrtava; Šimun Penava – „Masovne grobnice Hrvata ubijenih 1991. u selima Tordinci i Antin“; HMDCDR – „I bolnica je bila meta“, kontekst okupacije istočne Slavonije; Fond za humanitarno pravo – zahtjev za istragu navoda o Tomislavu Nikoliću; Al Jazeera Balkans – suprotstavljeni iskazi i tvrdnje o Nikolićevu boravku u Antinu; MKSJ – predmet Goran Hadžić; MKSJ – obustava Hadžićeva postupka nakon smrti; Županijski sud u Osijeku; Visoki kazneni sud RH; Portal sudskih odluka; autentično svjedočenje Ante Strinića.