12. svibnja 1992.: Dan koji je odredio rat u BiH

Datum 12. svibnja trajno je upisan crnim slovima u noviju povijest kao jedan od najprijelomnijih i najkobnijih trenutaka kada su u pitanju događaji iz razdoblja Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini. Odluke donesene toga dana 1992. godine u Banjoj Luci imale su dalekosežne i razorne posljedice na cjelokupni tijek ratnih zbivanja na ovim prostorima.

Na zloglasnom zasjedanju Skupštine srpskog naroda u BiH, pod povijesnim i političkim okriljem tadašnjeg vodstva, donesene su dvije ključne rezolucije koje su poslužile kao izravni nacrt za nadolazeća ratna djelovanja, progone i sustavno etničko čišćenje.

Prva od tih odluka bilo je službeno osnivanje Vojske Republike Srpske (VRS). Nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine te formalnog povlačenja dijela snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA), dotadašnje ljudstvo, vojna infrastruktura i golem arsenal naoružanja JNA u BiH službeno su transformirani u oružanu silu pod kontrolom tamošnjeg srpskog vodstva. Za zapovjednika Glavnog štaba novoosnovane vojske imenovan je general Ratko Mladić, čime je operativno započela nova, brutalna faza sukoba.

Usporedno s militarizacijom, Skupština je usvojila i politički dokument koji je fiksirao ratne namjere – “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, koje je predstavio Radovan Karadžić. Ovi su ciljevi predviđali:

• Državno razdvajanje od druga dva nacionalna naroda (Hrvata i Bošnjaka/Muslimana).

• Spajanje teritorija i uspostavu koridora u Bosanskoj Posavini, što je u mjesecima koji su uslijedili rezultiralo neviđenim razaranjima, teškim borbama i tragičnim stradanjem Hrvata u tom kraju.

• Brisanje granice na rijeci Drini radi teritorijalnog spajanja sa Srbijom.

• Uspostavu novih granica na rijekama Uni i Neretvi.

• Podjelu glavnog grada Sarajeva u dva dijela.

• Osiguranje izlaza na Jadransko more.

Iz današnje perspektive, dokumentacija i transkripti sa sjednice od 12. svibnja 1992. predstavljaju neizbrisivo povijesno svjedočanstvo o planiranoj agresiji. Nije stoga nimalo slučajno da su upravo “Šest strateških ciljeva” kasnije poslužili kao jedan od krunskih dokaza tužiteljstva na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Ovi su dokumenti nedvojbeno poslužili u dokazivanju postojanja udruženog zločinačkog pothvata, pred kojim su ideolozi ovoga plana naposljetku morali odgovarati.