CVIJEĆE ZA TENKOVE, A DANAS DOČEK ZA MLADIĆA: : Je li se Beograd za 35 godina uopće promijenio?

Tekst autora Belmina Herića, naslovljen „Isti mostovi, iste ideologije: Kako se Srbija za tri i pol desetljeća nije pomaknula ni milimetar“, povlači snažnu paralelu između Beograda iz 1991. i Beograda danas.

Prva slika vraća nas u 19. rujna 1991. godine. Tisuće Beograđana okupljene na nadvožnjacima ispraćale su tenkove JNA koji su odlazili prema Hrvatskoj. Cvijeće je letjelo na oklopna vozila, građani su mahali vojnicima, a ratna kolona ispraćana je gotovo slavljeničkom atmosferom.

Odredište je bio rat. Posljedice su bile razaranje, pogibije, progoni i zločini. Jedan od simbola tog rata postao je Vukovar.

Trideset i pet godina poslije, scena ponovno izgleda nevjerojatno poznato.

„Trideset i pet godina u ljudskom životu predstavlja čitavu jednu epohu – vrijeme u kojem odrastaju generacije, mijenjaju se politički sustavi, ruše i grade politike, a tehnologija transformira način na koji doživljavamo svijet“, piše Herić.

A onda dolazi ključna rečenica:

„Međutim, na beogradskim nadvožnjacima, vrijeme kao da je zauvijek stalo.“

I upravo tu počinje ono najjezivije.

Od tenkova do transparenata

Na istim beogradskim prometnicama danas više nema kolona tenkova JNA. Ali zato ponovno ima zastava, okupljenih građana i poruka koje slave čovjeka pravomoćno osuđenog za najteže ratne zločine.

Povod je bio doček tijela Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske, osuđenog pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za kaznene sudove za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Okupljeni su nosili transparente s porukama poput:

„Ratko Mladić – srpski heroj. Dobro došao kući, generale.“

Slika je, gotovo bolno, poznata.

Nekada su s nadvožnjaka bacali cvijeće na tenkove koji su odlazili prema Hrvatskoj. Danas se sličan entuzijazam iskazuje prema čovjeku čije je ime neraskidivo povezano s genocidom u Srebrenici, opsadom Sarajeva i sustavnim progonima nesrpskog stanovništva tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Herić zato zaključuje da se u tri i pol desetljeća promijenilo mnogo toga – ali možda ne i ono najvažnije.

„Za trideset i pet godina promijenila su se samo vozila koja prolaze ispod nadvožnjaka. Sve ostalo ostalo je poražavajuće i zastrašujuće isto.“

Ta rečenica možda najbolje opisuje problem.

Jer nije riječ samo o tome da se netko danas fotografira sa zastavom ili uzvikne parolu. Problem je puno dublji: što govori društvo u kojem se ratni zločinac može pretvoriti u heroja, a njegovo ime u simbol nacionalnog ponosa?

Ako je 1991. godina pokazala kako izgleda društvo mobilizirano za rat, prizori iz 2026. postavljaju drugo, još neugodnije pitanje:

Što se dogodilo u međuvremenu?

Jesu li se promijenile samo uniforme, vozila i tehnologija, dok su ideološki obrasci ostali gotovo netaknuti?

Herić upozorava da bi države u susjedstvu upravo zato trebale biti posebno oprezne.

„Jedina odgovorna politika susjeda Srbije jeste potpuna budnost, jačanje vlastitih institucija i odustajanje od iluzije da će se iz ove ideološke matrice u skorije vrijeme roditi bilo kakva promjena“, zaključuje.

I možda je upravo to najvažnija poruka cijele priče.

Jer povijest ne mora biti potpuno ista da bi se njezini obrasci ponovno pojavili. Dovoljno je da društvo zaboravi što je jednom već vidjelo – i ponovno počne pljeskati.