Nijemci analizirali ‘Sarajevo safari’, iznenadili zaključkom: ‘Kada bi to bila istina’

Ugledni njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio je opsežnu analizu svog istaknutog balkanskog dopisnika Michaela Martensa, koji je nakon višemjesečnog istraživanja u potpunosti doveo u pitanje vjerodostojnost priče o “Sarajevo safariju”, odnosno navodnim bogatim stranim turistima koji su tijekom rata plaćali da s položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilima u opkoljenom Sarajevu. Martens, koji trenutačno boravi u glavnom gradu BiH, u prvom od tri planirana teksta detaljno secira brojne nelogičnosti i nedostatak dokaza u filmu slovenskog redatelja Mirana Zupaniča te u knjigama talijanskog pisca Ezija Gavazzenija i hrvatskog publicista Domagoja Margetića, zaključujući da dosadašnji izvori o ovom fenomenu nisu pouzdani.

Njemački novinar ističe kako nijedan od tri ključna stupa na kojima počiva ova senzacionalistička priča ne može izdržati ozbiljnu provjeru. “Međutim, nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje. Tko pogleda film i pročita knjige, nakon toga će znati prilično – ništa. Skandal o bogatim lovcima na ljude u ovim se djelima insinuira i potpiruje, ali se ne potkrepljuje dokazima niti uvjerljivo objašnjava. To što se Zupanič, Gavazzeni i Margetić u mnogim medijskim izvještajima pojavljuju kao ‘istraživački novinari’ ni u kojem slučaju ne opravdava njihov rad”, stoji u tekstu FAZ-a.

Martens ujedno podsjeća da ni višegodišnji napori pravosudnih tijela u Sarajevu, pokrenuti nakon kaznene prijave gradonačelnice Benjamine Karić poslije premijere Zupaničeva filma, nisu urodili plodom. “Tužiteljstvo Kantona Sarajevo ni skoro četiri godine kasnije još uvijek nije podiglo optužnicu. To i ne čudi, s obzirom na to da nema dokaza koji bi izdržali sudski proces”, navodi se u analizi, pri čemu autor secira Zupaničev film napominjući da se u njemu autentični, potresni snimci žrtava vješto miješaju s izjavama posve anonimnih svjedoka.

Manipulativna montaža

“Najvažniji izvor ovog navodnog dokumentarca o navodnom lovu na ljude je anonimna osoba. Njegovo lice se ne vidi, niti mu se zna ime… U njegove opise su ubačeni autentični i potresni snimci žrtava snajpera, kao i priča bračnog para koji je izgubio kćerku. Ti snimci i ta priča su stvarni. Međutim, manipulativnom montažom kadrova se sugerira da su to počinili strani turisti”, naglašava FAZ. Martens problematizira i izjavu bivšeg obavještajca Edina Subašića o navodnom zarobljenom srpskom vojniku koji je vidio Talijane na bojišnici, pitajući se zašto nitko nikada nije provjerio identitet tog vojnika: “Postoji li još uvijek zapisnik s tog ispitivanja? Je li zarobljenik preživio rat? Je li još živ? Ako jeste, gdje? Da li bi ponovo svjedočio? Ova očigledna pitanja ne postavljaju ni Gavazzeni ni autor filma. Tako se rađaju nova pitanja: Je li zarobljeni Srbin na tom ispitivanju govorio istinu? Šta je točno rekao? Da li je uopće postojao?”

Kritika talijanskog pisca Ezija Gavazzenija i njegove knjige Vikend snajperisti još je oštrija, s obzirom na to da autor pokazuje elementarno nepoznavanje geografije i povijesnih činjenica. “Gavazzeni, koji nije smatrao potrebnim istraživati na samom mjestu događaja niti obaviti razgovore u Sarajevu, korača s vedrim neznanjem kroz teren koji opisuje. Tako, naprimjer, govori o jugoslavenskoj pješadijskoj jedinici koja je bila stacionirana u Norilsku. Samo što se taj grad ne nalazi u Jugoslaviji, već u sibirskoj zoni vječnog leda”, navodi se.

Gavazzeni je, među ostalim, tvrdio da su vikend-snajperisti dolazili letovima iz Trsta ili Parme preko Beograda, potpuno ignorirajući činjenicu da je zračni prostor SR Jugoslavije tada bio pod strogim sankcijama UN-a. “Od ovih grešaka važnije su, međutim, temeljne pogrešne pretpostavke: tako su ‘vikend-snajperisti’ navodno dolazili avionom. Na jednom mjestu se, kao citat, spominje ‘nekoliko evropskih aerodroma’ kao polazište ovih lovačkih izleta. Gavazzeni tvrdi da je saznao kako je ova krvava ‘turneja’ vjerojatno započinjala u Trstu (ili u Parmi) letom za Beograd, prije nego što bi se put nastavio kopnenim putem. Međutim, aerodrom u Beogradu i čitav zračni prostor Srbije bili su zatvoreni za avioprijevoz Rezolucijom 757 Vijeća sigurnosti UN-a iz maja 1992. godine. Izuzeci su se morali pojedinačno prijavljivati i odobravati. Blokada je ukinuta tek krajem 1994. godine”, stoji u tekstu.

Nemoguća balistička matematika

O besmislenosti teze o masovnim organiziranim letovima za Beograd svjedoči i britanski novinar Tim Judah, tadašnji dopisnik Timesa i Economista. “Nešto od ovoga što sam pročitao, naprimjer o logistici, s letovima iz Trsta za Beograd, mogu napisati i u to vjerovati samo ljudi koji nemaju pojma da je beogradski aerodrom bio zatvoren”, izjavio je Judah za FAZ, dodajući kako je fenomen u tim razmjerima nemoguć: “Naravno, on ne može isključiti mogućnost da je postojao poneki izolovan slučaj strijelaca iz inostranstva koji su plaćali za to. Ali višegodišnji masovni fenomen sa stotinama učesnika, koji bi prošao neprimijećen od svih novinara, humanitarnih radnika i osoblja UN-a na terenu? To je ‘senzacionalistička priča koju prihvataju ljudi koji nisu bili tamo i ne mogu zamisliti da bi tako nešto u bilo kakvim većim razmjerima bilo ekstremno nevjerojatno'”.

FAZ matematički uspoređuje Gavazzenijeve brojke s podacima Mirsada Tokače, vodećeg bosanskohercegovačkog stručnjačkog autoriteta za ratne žrtve, prema kojima je od snajpera u Sarajevu stradalo oko 350 ljudi. “Prema Tokači, snajperisti u Sarajevu bili su odgovorni za oko 350 ubijenih tokom opsade. Prema Gavazzeniju, u istom periodu je samo iz Italije oko 230 strijelaca učestvovalo u toj ubilačkoj igri, ‘iz Francuske i Belgije nešto manje, nekoliko iz Švicarske i nekoliko iz Austrije’. Mnogi počinitelji su navodno ubijali više žrtava po jednom izletu. Jedan italijanski strijelac je, kako se navodi u knjizi, ‘za šest sati sredio dvoje djece, jednu ženu i za kraj troje starih ljudi’, citira Gavazzeni navodnog svjedoka. Kada bi se takve brojke ekstrapolirale, ispalo bi da srpske trupe nisu imale nikakve veze sa snajperskim terorom u Sarajevu i da bi sve snajperske žrtve morali ubiti stranci, dok bi Mladićeve trupe bile tek zainteresovani posmatrači“, zaključuje FAZ. U analizi knjige Plati i pucaj hrvatskog autora Domagoja Margetića, Martens se oslanja na ocjene uglednih hrvatskih novinara. “Ugledni hrvatski autor i publicista Boris Rašeta, naprimjer, naziva Margetića ‘pripovjedačem bajki za odrasle’. Margetićeva navodna otkrića u principu ne prati, ‘jer mu ništa ne vjeruje’, kako je kazao Rašeta. Renomirani hrvatski autor Ivica Đikić naziva Margetića ‘nevjerodostojnim i nepouzdanim izvorom’ i teoretičarem zavjere. Sličnih procjena u Hrvatskoj ima napretek”, navodi se u tekstu, uz prenošenje Margetićevih bizarnih tvrdnji o neimenovanom europskom kralju koji je navodno dolazio ubijati djecu i silovati djevojke.

“U svojoj knjizi on tako tvrdi da je jedan evropski kralj dolazio da ubija sarajevsku dječu i siluje žene. ‘Među lovcima na ljude u Sarajevu bila je najmanje jedna krunisana glava iz Europe: Kralj je volio ubijati djecu… Ponekad je birao malu djecu koju su majke držale u naručju, ili barem za ruku’, stoji u knjizi. Izvor? Izvjesni Dragan, koji je na srpskoj strani navodno pripadao jedinici zaduženoj za logistiku kraljeve posjete. U pauzama od ubijanja djece, kralj se rado zabavljao silovanjem mladih djevojaka koje su nakon toga nestajale, piše dalje Margetić”, prenosi njemački list, upozoravajući kako su svi Margetićevi navodni svjedoci, poput Josipa Manolića koji mu je priču navodno detaljno prenio prije smrti, danas mrtvi, dok su živi jedino oni koji su anonimni. “Pokojni Josip Manolić je priču o Sarajevo safariju navodno ispričao Margetiću u nepreglednom obilju detalja, ali o tome šuti u svojim obimnim memoarima. Možda u dva toma na 800 stranica jednostavno nije bilo dovoljno mjesta?”, ironično primjećuje Martens. Njemački novinar zaključuje kako nekritičko prihvaćanje ovakvih narativa u medijima predstavlja ozbiljan profesionalni problem. “Na kraju krajeva, nije zabranjeno snimati loše filmove i pisati loše knjige. Ono što zabrinjava jeste novinarstvo koje takva djela prihvata uglavnom bez ikakve kritike, samo ako im štima tendencija, zli, stari bijeli muškarci kao počinitelji. Možda je lov na ljude u Sarajevu i postojao. Međutim, iz izvora koji se za to neprestano navode, to se ne može zaključiti.”