09. listopada 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Vaganac, Lika) – ubijanje staraca i civila u oba rata bilo je napravljeno ‘u ime antifašizma’

Veliki broj civila, žena, zarobljenika i ljudi ubijen je u malom ličkom selu Vaganac, Korenica, navodno 'u ime antifašizma' u oba rata. Kao što je nedavno u Bujici zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić rekao da su masakre kopanja očiju, rezanja ušiju i masovnog ubijanja u Škabrnji načinili 1991. ljudi s petokrakama na glavi , isti obrazac dogodio se u Vagancu i 1945. i 1991. godine.

Za zločine u Vagnacu u oba rata nitko nikada nije kažnjen.

S petokrakom na glavi ratovali su Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić, Slavko Lisica i drugi zločinci. Dok su činili zločine na ustima im je bila obrana Jugoslavije i tekovina antifašizma.

Načelnik rakovičke općine  Franjo Franjković je  2018. na ukopu  55 ekshumiranih žrtava Vaganca  ubijenih 1945. godine nakon završetka rata ustvrdio da se radi  “o četnicima preobučenim 1944. u partizane” , pa i time ti zločini u ime antifašizma imaju četnički. biljeg. 

Četnički zločini u Vagancu (Korenica) nose isti potpis u Domovinskom i II. svjetskom ratu, a to je teška mržnja na sve hrvatsko. Nakon II. svjetskog rata partizani su napravili strašne zločine u Vagancu, ao njima su Hrvati morali šutjeti. Dapače, morali su se čak i klanjati svojim krvnicima i ubojicama, srećući ih svakodnevno kao cijenjene partizanske borce i heroje.

Na današnji dan  9. listopada 1991.  počinjen je pokolj nad hrvatskim stanovništvom u Vagancu pored Korenice. Bijesni zbog Hrvatskog sabora o samostalnosti dan ranije, lokalni Srbi ubili su 9 staraca i starica Hrvata u dobi odluke iznad 80 godina. Nakon što je svijet i Srbija objavljena saborska rezolucija o razrješenju svih državnopravnih saveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ 8. listopada 1991., Srbi su se odlučili na odmazdu nad lokalnim hrvatskim stanovništvom u plitvičkom kraju. Taj dan zasuli su naselje Vaganac granatama iz oružja koje im je dala Titova JNA i pretvorili ga u buktinju. Potom su krenuli s čišćenjem terena.

Zbog iznimne starosti ubijenih ljudi donosimo njihov popis:

Kata Bilen – Kaćuna (84. godina),

Manda Čančar – Mandić (85. godina),

Milka Kukuruzović – Milkaća (80. godina),

Mara Kukuruzović – Krekuša (80. godina),

Rojka Mikuljan (80. godina),

Stipe Kukuruzović 55. godina (ubijen 10. listopada 1991.).

Osmero staraca su ubili i zapalili u njihovim domovima, a jednu su staricu zadavili i bacili u bunar (Jelka Mikuljan).

Kako se za ovaj zločin brzo pročulo, na inicijativu slunjskog župnika krenulo je nekoliko mještana Vagančana u potragu za nestalima, među njima svećenik i časne sestre, a sve u pratnji JNA koja se predstavljala kao mirotvorac. Došli su u spaljeno i porušeno selo, nestale nisu pronađene, ai sami su pali u ruke paravojnih srpskih formacija koje su ih mučili u Korenici i drugdje.

Krvavi pohod preživjela je Mara Jandrić koja je nakon nekoliko dana skrivanja u jednom podrumu pobjegla u Bosnu. Za svojeg boravka u okupiranom selu svjedočila je pljački, paležu i ubijanju životinja.

Mukom stečenu pokretnu imovinu, prije toga neprijatelji su se ukrali, a pošteđena je bila samo školska zgrada u kojoj je smješten štab jedne od njihovih jedinica. O razini uništenja sela dovoljno govori podatak da su gotovo sve kuće i gospodarski objekti uvršteni u 6., najtežu, kategoriju oštećenosti. Posebna razaranja pretrpjela je crkva Uznesenja svetog Križa, piše Borna Marinić za  HKM .

Žrtve partizanskih zločina pokopane tek 2018. godine

Tek je 2018. godine pokopano 55 žrtava partizanske i velikosrpske mržnje u Vagancu 1945. godine: “Bili su to sustavno planirani, iznimno brutalni zločini nad djecom, ženama, starcima iako im je krivnja bila samo ono što su bili domoljubi, Hrvati i što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu, a počinitelji i nalogodavci ostali su nekažnjeni, rekla je Silvana Oruč Ivoš, podsjećajući da najveći broj nedužnih žrtava još nije našao svoj mir.

Kako je rekao načelnik rakovičke općine  Franjo Franjković,  preneražen je svjedočanstvima nekoliko mještanki rakovičkih sela koja se sjećaju, iz vremena kad su bile djevojčice, mučenja svojih očeva i rodbine, sve redom civila. Ne, postoje i svjedočanstva o zarobljavanju i likvidaciji ustaša i domobrana bez suđenja, rekao je, ističući da je zapravo riječ o vojnicima  “četničkog pokreta koji su se 1944. godine prerušili u partizane”.