10. travnja 1947. Split – mladi hrvatski domoljubi skinuli jugoslavensku zastavu s Marjana

Na današnji dan 1947. hrabra skupina hrvatskih domoljuba skinula je jugoslavensku zastavu s petokrakom sa splitskog brda Marjan.

Umjesto jugoslavenske zastave na Marjan je postavljen hrvatski barjak velik 18 metara!

Jedan od sudionika ove izuzetno hrabre akcije, Frane Tente ubijen je godinu dana kasnije u Lepoglavi u 20-oj godini života. On je jedan od tisuća Hrvata i Hrvatica koji su mučeničkom smrću platili svoje domoljublje i građansku hrabrost usprotivivši se neljudskom i demoniziranom komunističkom režimu. Svjedočanstvo objavljujemo jer hrvatska javnost ima pravo znati za ovakve potresne priče iz nedavne mračne povijesti, a koje su ispisali krvlju hrvatski mladići i djevojke. Frane Tente još nije dobio ulicu u rodnom Splitu, stoga je građanska udruga Urbana desnica pokrenula peticiju za davanje jedne gradske ulice tom junaku s hrvatskog juga.

Simbolika vrha Marjana uvijek je bila hrvatska zastava, simbol hrvatstva i zadržala se tako do današnjih dana. Predstavljala je prkos Hrvata nenarodnim i nehrvatskim režimima. U jugokomunističkoj Jugoslaviji nakon rata na vrh je stavljena jugoslavenska zastava sa velikom zvijezdom petokrakom.

Na današnji dan 1947. skupina mladića i djevojaka odlučila na prosvjednu akciju. Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinak (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), bogoslov Tomislav Karaman (21, poslije svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije), Vjekoslav Matijević (20) učinili su hrabar čin kakav komunisti nisu mogli ni zamisliti da se može dogoditi u Hrvatskoj koja je bila već dvije godine pod terorom i brojnim mučenjima, progonima i ubijanjima „neprijatelja narodnog antifašističkog režima“.

Na vrhu Marjanu skinuta je jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom i stavljen 18 metarski hrvatski barjak!  Akcija je izazvala šok među splitskim komunistima i orjunašima . Istraga je počela, a već za dva tjedna uslijedila su uhićenja. Uhićeni su prošli užasni istražni postupak i izvedeni su pred sud. Optuženi su da podrivaju SFRJ, a u stvari su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama.

Optužnice mladim Splićanima

Presuda je sadržavala još toga. Osim izvješene zastave, teretilo ih se za organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ (klasičan komunistički obrazac za likvidacije nepoželjnih skroz do 1990.), sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabavu sanitetskog materijala za „odmetničke bande“ (za što su optužli Pensu), vrbovanje članova u HOP, pokušaj prebacivanja u „odmetničke bande“ (za što su optužili Jakova Kirigina) i dr. Režimska Slobodna Dalmacija od 31. svibnja 1947. spominjala je i kidanje slike Ive Lole Ribara, a vješanje hrvatske zastave nazvala je “vješanje ustaške zastave”, a akciju nazvala “izdajstvom ostataka fašizma”. To parolaštvo je potomcima sudaca ostalo na ustima kao sredstvo ucjene potomcima suđenih do današnjeg dana.

Jedini živi svjedok – Nikola Pensa

Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom bio je razlog za hapšenje i sudski proces, o čemu nam svjedoči jedini i danas živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:

„Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.

Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhao strahovit vjetar, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu“ – prisjeća se Nikola Pensa.

Sjećanja blijede, prošlo je gotovo sedamdeset godina i šjor Nikola nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, a čijije drugi brat poginuo u ustašama da bi osobno od Ante Pavelića bio proglašen vitezom. Ona je kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.

„Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati.“ – zaključuje Pensa.

Presude hrvatskoj mladosti i smrt Frane Tente

Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora.

Najmlađi od njih, Frane Tente, nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.

Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je prije nekoliko godina dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12.500 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990. samo u tom komunističkom kazamatu.