114. brigada ZNG-a - Škorpioni

'ŠKORPIONI' se nikada nisu povlačili, ginuli su uzdignute glave i velikim srcem.

Bilo je točno 17:55 sati kad je cijeli prostor drniškog bojišta iznenada utihnuo. Nad Petrovim poljem spustila se gusta magla kakva je bila i cijelog tog 3. siječnja 1992. godine, dana kad je trebalo stupiti na snagu primirje, ali je na ovom bojištu bio obilježen silnim detonacijama i napadajima četničkog topništva, zrakoplovstva i pješaštva.

Tog jutra general Ratko Mladić koji je osobno zapovijedao neprijateljskim postrojbama na tom bojištu, dao je javno obećanje kako će večerati u Unešiću, a zlikovac Martić poručio je mještanima Muća, sela solinske zagore, kako će pred njihovom školom "okrenuti" janje. Odatle im do Klisa, znamenite tvrđave nad Splitom, ne bibilo teško doći. Stoga je žestina napadaja odgovarala obećanom.

Ipak, učinak bitke bio je prazan za napadače.

Cijele te noći i sljedećeg jutra četnici su prikupljali svoje mrtve.

Radio Knin je sljedeća dva dana pozivao sve medicinske radnike da se odmah jave glavnoj medicinskoj sestri u kninskoj bolnici. Sutradan je ta postaja postrojbi koja je slomila ove nastraje podarila veliko priznanje - nazvali su je "zloglasna 114. brigada" na što su svi pripadnici brigade posebice ponosni.

Ovaj je događaj jedan od najznamenitijih u ratu koji se odvijao na jugu Hrvatske, pa stoga u povijesti 114. brigade HV-a zauzima istaknuto mjesto.

U prve dvije godine postojanja ova je brigada vodila nebrojene bitke na doslovno svim bojištima južne Hrvatske, bez ijednog dana odmora. Njena je bitna značajka to što se u velikom broju bitaka stavljala uz bok s najboljim djelatnim brigadama, pa bi tu i mogla naći svoje mjesto.

To i nije čudno, jer je nastala od dragovoljaca iz općina Trogir, Omiš i Solin, a pri nastanku je zamišljeno da bude pričuva 4. gardijskoj brigadi.

114. brigada stvorena je 1. lipnja 1991. godine u splitskom brodogradilištu (splitskoj Brodograđevnoj industriji), ustrojavanjem Drugog policijskog bataljuna rezervnog sastava MUP-a. Bataljun je bio sastavljen većinom od radnika Brodograđevne industrije Split.

To je vjerojatno prva pričuvna brigada HV-a i prva postrojba tada buduće splitsko-dalmatinske županije. Već tada imali su na raspolaganju "škversku bojnu" iz splitskog brodogradilišta, a tijekom tog mjeseca potpuno su se popunili primajući već postojeće samostalne satnije.

Tako su se brigadi priključili Trogirani sa zapovjednikom Zdravkom Klancem, Omišani načelu s Milom Čatlakom i Brunom Vukićem, zatim Solinsko-Dugopoljska satnija s Ljubom Marasovićem i Žrnovničani s Vinkom Barbarićem na čelu.

Kostur kasnije Omiške bojne bila je "6. cetinska flota" koja je pod zapovjedništvom Vitomira Brzovića stvorena još u kolovozu 1990. godine.

Tu je bio i poseban vod "S", dio postrojbe za posebne namjene na koji su posebno ponosni.

Prva dva mjeseca protekla su u grozničavom traženju oružja i maskirnih odora.

"Škverska bojna" bila je odjevena u odore HTZ-a, a ostali - kako se tko snašao.Posebno je manjkalo oružja.

Potkraj srpnja brigada je raspolagala sa samo 620 dugih cijevi, većinom pušaka M-48. Stoga, kad su 20. kolovoza krenuli na prvi teren, ljudi su se na položajima smjenjivali tako da su ostavljali oružje sljedećoj smjeni.

Prve zadatke "odradili" su na području Drniša i Svilaje, a ubrzo su dobili nalog da uđu u Vrliku i da deblokiraju Kijevo.

S koliko su srca ti mladići išli u obranu domovine svjedoči i zgoda koja se zbila prije polaska u Vrliku.

Zapovjednik trogirske bojne pukovnik Zdravko Klanac postrojio je svoje vojnike i rekao im da istupe oni koji imaju manje od deset metaka, jer oni ne trebaju ići. Premda je takvih bilo petnaestak, javila su se tek trojica.

Budući da su prema Vrlici nadirali četnički tenkovi, svi oni koji su na strojnicama imali tromblonski nastavak odmah su određeni za protuoklopnu postrojbu.

Potkraj listopada 1991. godine dio postrojbe upućen je u opkoljeni Dubrovnik, kao prva postrojba HV-a koja je pristigla u pomoć Gradu u kojem su se očekivale ulične borbe.

Zadaća je dodijeljena omiškoj bojni. Premda se tražilo sto dragovoljaca, javilo ih se još toliko.

Zbog nedostatka oružja svi nisu mogli biti upućeni na bojište.

Do Dubrovnika su se prebacivali noću u gumenim čamcima, dok su okolo plovile neprijateljske topovnjače.

Samo putovanje i borbe za grad koje su vođene sljedećih dana tadašnji bojnik Ivo Rakuljić-Arafat opisuje kao pravu kalvariju koju je teško zamisliti.

Jedna skupina s natporučnikom Stipom Ćosom i poručnikom Stipom Jurjevićem držala je Mokošicu, dok je druga na čelu s bojnikom Rakuljićem čuvala Bosanku.

Sljedećih 276 dana svakodnevno su se smjenjivali topnički i pješački napadaji Nikšićana i Bjelopoljaca.

Cijelo to vrijeme vezu su održavali samo sa Srđom i to nekim starim RUP-om, a hrana jedva da je pristizala. Nakon što su izdržali sve napadaje, zamijenjeni su novim snagama i istim putem upućeni kući.

Za to vrijeme ostatak brigade borio se u Čepikućama, Topolu i Imotici, gdje su čuvali Ston i Pelješac.

Tada je brigada dobila prve minobacače (doduše, s godinom proizvodnje 1934.) i nekoliko topova. Kod Topola je uništen i prvi neprijateljski tenk, i to u pokretu.

Brigada je raspolagala s tek tri motorole, a i one nisu bile korištene kako treba - nepažnjom su neprijateljskim prisluškivačima često otkrivali mjesto boravka.

Tako su jednom slučajno u razgovoru spomenuli ime obližnjeg brda na kojem nije bilo naših postrojbi.

Niti minutu nakon toga na to brdo četnici su ispalili cijelo punjenje VBR-a.

U prosincu te godine cijela se brigada našla na drniškom bojištu, gdje su im pripojene sve samostalne satnije petropoljskih sela, pa i ona iz Čavoglava u kojoj se nalazio Marko Perković - Thompson.

Tada su dobili i prvu značajniju pomoć u teškom oružju, koje je pristiglo iz 110. karlovačke brigade HV-a.

U znak zahvalnosti, mještani trogirskih sela prikupili su i u Karlovac poslali više kamiona salate, koja se u tim mjestima obilato uzgaja.

Bez sumnje, jedna od najvažnijih bitaka koju su pripadnici 114. brigade vodili bila je ona iz travnja 1992. godine u kojoj su zajedno s još nekim postrojbama HV-a slomili neprijateljski pokušaj izbijanja u dolinu Neretve i zauzimanja Metkovića i Opuzena.

Pripadnici trogirske bojne izdržali su tih četiri dana i pet noći strahovite napadaje topništva, pješaštva i zrakoplovstva.

U jednom trenutku nad njima se našlo čak osamnaest neprijateljskih zrakoplova.

O žestini nasrtaja svjedoči i činjenica da su ručali tek oko jedan sat poslije ponoći, a o spavanju nije bilo ni govora.

I uvod u tu bitku bio je gotovo nevjerojatan. Prije nego su rasporedili svoje ljude, pukovnik Zdravko Klanac i bojnik Ivo Barada krenuli su u izvidnicu i naišli na tenkove i pješake kako idu prema njima.

Već prva granata pogodila im je vozilo iz kojeg su uspjeli iskočiti, pa je nastala bjesomučna trka i hvatanje.

Četnici su trčali za njima i skrivali se iza tenkova a naši su po njima pucali i povlačili se preko krša.

Nakon što im je pristigla pomoć, pripadnici 114. brigade krenuli su naprijed i odbacili četnike.

Od tada brigada je neprestano u borbama na južnom bojištu.

U kolovozu uključuje se u završne bitke za konačno oslobađanje dubrovačkog kraja.

Zbog jedne od tih bitaka predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman osobno je pohvalio izvidnike omiške i trogirske bojne, na čelu s Miljenkom Ivandom i Zlatkom Matijašem - Zloćom. Oni su sredinom rujna 1992. godine vodili dvanaest sati borbu prsa o prsa s četnicima.

Budući da se bitka odvijala u kršu, među škrapama, puške se nisu mogle mnogo koristiti, pa je glavno oružje bila ručna bomba.

Kad su padom noći četnici odbačeni, svi do jednoga izvidnika 114. bili su ranjeni - ali ne od krhotina bombi, već od komadića kamenja koje je uokolo vrcalo.

Brigada je sudjelovala i u akciji na Maslenici, premda je na položajima iznad Dubrovnika ostala njena glavnina. Naime, jedan dio postrojbe pod zapovjedništvom Marka Skeje od siječnja se nalazi na zadarskom bojištu, gdje se posebice iskazao u borbama za Škabrnju i Prkos.

Doprinos ovih mladića u Domovinskom ratu je nemjerljiv.

Izdržali su i britke bure i žarka ljeta, i led i poskoke, davali su sve od sebe za slobodu domovine i hrvatskog naroda.

Nikada se nisu povlačili, ginuli su uzdignute glave sa skromnim oružjem ali velikim srcem.