15. prosinca 1993. Nova Bila (Srednja Bosna) – ‘Konvoj spasa’ dokaz je da su Hrvati žrtve bošnjačke agresije

Konvoj humanitarne pomoći opkoljenim Hrvatima Srednje Bosne dokaz je da su Hrvati tamo bili i u sličnom položaju kao Bošnjaci, recimo u Bihaćkom džepu. U Srednjoj Bosni hrvatski narod je bio opkoljen, progonjen, izoliran u enklave, pod pritiskom uništenja i potpunog nestanka iz vjekovnih ognjišta Srednje Bosne.

Najveće žrtve bošnjačko-hrvatskog sukoba nisu Bošnjaci, već Hrvati Srednje Bosne. 

Zločin u Srednjoj Bosni prvenstveno je djelo Bošnjaka, a dokaz je to da je Armija BiH protjerala u 47 općina koje je nadzirala protjerala 126.725 Hrvata, dok je u 27 općina koje je kontrolirao HVO protjerano gotovo deset puta manje Bošnjaka, tj. 17.476 osoba. Te brojke jasno govore tko je najveća žrtva tog sukoba. 

Humanitarni konvoj – spas za Hrvate pred progonima bošnjačke Armije BiH

Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im je spas u hrani i lijekovima, ali i vjeruju da nisu sami.

Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali, nakon prave putešestvije od polaska iz Zagreba sa zapadnog kolodvora stigao je na Badnjak u Novu Bilu. Donio je trag svjetlosti koja se mogla vidjeti na kraju Lašvanskog tunela i kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, želje, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi.

Kada je u kasno poslijepodne, 20. prosinca 1993. godine, u Lašvansku dolinu stigla vijest da je željno čekani „Bijeli put” na ulasku u Novi Travnik, nastalo je neopisivo veselje i rijeka sretnih i razdraganih ljudi, slila se, tisuće njih, u Novu Bilu, pred crkvu – bolnicu, kako bi se uvjerili da je blokada probijena, da su hrabra subraća stigla. Da se vjeruje da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni i zaboravljeni od svoje Hrvatske i hrvatskog puka u Hrvatskoj, aiu južnim dijelovima BiH. Da zahvale tim hrabrim, časnim ljudima na njihovoj, moglo bi se slobodno reći suludoj odluci, krenuti u pakao Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u toj malenoj Lašvanskoj enklavi.

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu bio je humanitarni konvoj koji se sastojao od 99 šlepera i 143 člana medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Bolnica je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Konvoj su izvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. godine.

Treba istaknuti da su podaci bez grada Mostara koji je podijeljen na dva dijela, i bez Uskoplja koje je bilo u istoj situaciji.

Svijet mora znati da su najveće žrtve sukoba u Srednjoj Bosni – Hrvati!

U BIH, Hrvatskoj i svijetu mora doći do opće promjene narativa o tome tko je žrtva, a tko agresor na kojem području, odnosno koliko je inteziteta bio koji je agresor na kojem području. Ne dođe li do opće promjene tog narativa, do osvještenja svih političkih elita, posljedice će biti katastrofalne.

Jer brojke previše jasno svjedoče i govore o karakteru rata Hrvata i Bošnjaka.

Zastrašujući i od hrvatske javnosti skrivan podatak je broj prognanih Hrvata od strane Bošnjaka i obrnuto. Naime, u 47 općina koje je nadzirala između dva popisa stanovništva bošnjačke Armije BiH nedostaje 126.725 Hrvata, dok je u 27 općina koje je kontrolirao hrvatski HVO svega 17.476 Bošnjaka manje nego 1991. godine.

Svaki daljnji komentar ove statistike je gotovo suvišan, kao i pitanje zločina u bošnjačko-hrvatskom ratu.

Hrvati Srednje Bosne našli su se 1993. u okruženju višestruko brojnije Armije BiH koja nije prezala niti od najvećih zločina nad njima. U Križančevu selu ubijeno je tek nešto manje ljudi nego u Ahmićima (74 osobe), u istoj općini Vitez u Buhinim Kućama ubijeno je  26 osoba, u samostanu  Fojnica  Armija BiH ubila je dvojicu svećenika, u  Uzdolu  kod Prozora 41 osoba, u  Hudutskom  kod Jablanice . 25 osoba, u  Zavidovićima  šest Hrvata, u  Grabovici  kod Mostara 32 civila (preživjela samo dva manje djeteta na cijeloj desnoj obali Neretve), u  Zabilju  kod Viteza 13 Hrvata, u gradu  Varešu  17 osoba, u  Bugojnujoš uvijek nije nađen 21 ubijeni zarobljeni vojnik, a 80 Hrvata je ubijeno kod preuzimanja grada. Nadalje, u  Kaknju  9  civila, u Busovači  22 osobe u pratnji humanitarnog konvoja, u  Drenoviku  kod Kaknja 17 osoba, u  Vitezu  osmero djece od 8 do 15 godina, u  Maljinama  kod Travnika strijeljano je 30 zarobljenih Hrvata, u  Sušnju  kod Zenice 17 osoba, u  Trusini kod Konjica 22 osobe – to su samo neki od zločina Armije BiH nad Hrvatima.  Samo u 5 općina Srednje Bosne: Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik i Žepče Armija BiH je ubila 400 zarobljenih civila i vojnika za što je postojala optužnica u Haagu za koje su Bošnjaci dobili po 2-3 godine zatvora. U ostalim općinama Srednje Bosne ubijeno je još 700 zarobljenih Hrvata. Za ogromne zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu oslobođen je Sefer Halilović.

Muslimani su imali 331 logor za Hrvate  i kroz njega je prošlo u registrirano 14.444 Hrvata, a od toga je 2/3 žena i djece. Logor za Hrvate bio je iu istočnom Mostaru gdje je od prvog dana bilo zatvoreno 108 Hrvata (o čemu se šuti), od kojih 53 žene. Kasnije i više. Sedam Hrvata ubijen je u tom logoru, a još više, uz brojna silovanja, u koncentracijskom logoru Jablanica.