2. siječnja 1992. potpisano Sarajevsko primirje

Dana 2. siječnja 1992., u prisutnosti posebnog izaslanika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea, u Sarajevu je potpisan sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre u Hrvatskoj. Nakon dugotrajnih pregovora, sporazum su potpisali hrvatski ministar obrane Gojko Šušak s hrvatske strane te general-pukovnik Andrija Rašeta kao predstavnik jugoslavenske strane.

Ovo primirje predstavljalo je ključni preduvjet za početak mirovnih operacija UN-a u Hrvatskoj, poznatih kao Vanceov plan. Sarajevski sporazum dolazi u trenutku kada je inicijativa srpskih snaga značajno oslabila, dok je Hrvatska vojska postala jača u brojčanom, organizacijskom, oružanom i opremnom smislu.

Sarajevsko primirje postalo je nužno nakon neuspjeha velikosrpske politike u Hrvatskoj, koja je zatim preusmjerila svoje napore prema Bosni i Hercegovini. Ovaj sporazum označio je kraj prve sveobuhvatne faze rata u Hrvatskoj, otvarajući put fazi sukoba niskog intenziteta koja je trajala do kraja 1995. godine.

Sarajevski sporazum može se smatrati diplomatskom pobjedom Hrvatske, jer je zaustavio agresiju i postavio temelje za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao samostalne i neovisne države. Ovaj sporazum, za razliku od prethodnih 15 potpisanih primirja, doista je bio poštivan. Nakon njega, Hrvatska je postajala sve bliža međunarodnom priznanju, dok je Jugoslavenska narodna armija (JNA) iskoristila priliku da preusmjeri svoje djelovanje prema Bosni i Hercegovini.