24. srpnja 1922. Osijek – krvavi sukobi protiv orjunaša i četnika u Slavoniji između dva rata
U javnosti je malo poznata historiografija prve Jugoslavije, države stvorene po mjeri Srba, kralja i vojske u Beogradu. To je dijelom zbog 45 godina komunističke demagoške jugoslavenske historiografije koja je ovaj problem ignorirala ili pod utjecajem velikosrpskih komunista čak iskrivljavala protiv Hrvata.
Hrvati su u prvoj Jugoslaviji bili u vrlo teškom položaju, a Srbi su se ponašali kao gospodari Hrvatske. Na stvaranje Banovine Hrvatske kao dio Jugoslavije 1939., dvije godine prije NDH, reagirali su pozivima na pobunu, oružje i njeno rušenje pokličima: “Srpstvo je u opasnosti! Srbi na okup!”.
U srpnju 1922. godine organizacija ORJUNA-e (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) je osnovana u Osijeku, čiji su članovi bili opskrbljeni oružjem i pod zaštitom vlasti, započeli sukobima protiv političkih protivnika iz hrvatskih redova, među kojima su bili i pojedinci iz Ðakova. To je zaoštrilo srpsko-hrvatske odnose te je u rujnu 1922. godine u Osijeku osnovana Hrvatska nacionalna omladina (HANAO).
ORJUNA i četnici u borbi protiv hrvatskih domoljuba u Slavoniji
Sukobi između ORJUNA-e i HANAO-a će se intenzivirati tijekom 1923. i 1924. godine, te će dovesti do ubojstva hrvatskog domoljuba i vođe HANAO iz Osijeka Stjepana Veselića.
Četnička organizacija se u Kraljevini SHS/Jugoslaviji od osnivanja 1919. godine pod nazivom “Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine”, uglavnom pod patronatom Demokratske stranke, po programskim gledištima i po političkim akcijama iskazala kao jedan od oslonaca vladajućeg režima. Bila je to poluvojna organizacija, čiji su članovi polagali prisegu, nosili odore sa šubarama i na njima kokarde, na prsima četničku značku, te bili uglavnom naoružani. Nakon reorganizacije 1922. godine u svoje redove, uz stare do 1918. godine aktivne četnike (iz Balkanskih ratova i I. svjetskog rata op.), prima i nove četnike. Prema pravilima udruženja to su svi oni “ispravni građani naše narodnosti” s područja države, posebice mladi, koji su pomagali i pomažu “borbu i ideju našeg oslobođenja i jedinstva”.
U Beogradu je 1924. godine bilo osnovano Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić” za Kralja i Otadžbinu, pod patronatom Narodne radikalne stranke. Cilj je bio uključenje većine Hrvatske, a cijele Slavonije, u sastav velikosrpske države. Stvaranjem ovih četničkih udruženja omogućeno je osnivanje njihovih odbora i na području Hrvatske, posebice u krajevima nastanjenim srpskim žiteljima gdje nije bilo “starih četnika” (iz Balkanskih ratova i I. svjetskog rata op.), ali i u mnogim hrvatskim gradovima i gradićima u kojima je bio mali broj Srba, npr. Zagrebu, Splitu, Osijeku, Bjelovaru, pa i Ðakovu. Taj se proces intenzivira od 1927. do 1929. godine protiv Radićevog HSS-a i Pribićevićevog SDS-a, objedinjenih tada u Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), najjačoj oporbenoj političkoj skupini u zemlji (Pribićević je tada već napravio otklon od Beograda op.).
Četnici i ORJUNA stvaraju strateška uporišta u Osijeku, Brodu i Đakovu
Režimu je bilo stalo da u Ðakovu, kao duhovnom središtu Slavonije, osnuje četničku organizaciju uz one u Osijeku i Brodu, a zbog njegovog položaja, nacionalnog sastava te političkih odnosa, gdje su nosioci unitarističko-centralističke politike s kraljem na čelu (u osnovi velikosrpske), obnašali vlast, i smatrali da je Ðakovština dio “Velike Srbije” te je to srbizacijom trebala postati. Na inicijativu vođa radikala preko Glavnoga odbora udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić” iz Beograda (kojemu je predsjednik bio Dragoljub V. Protić, a 1927.-1928. godine Puniša Račić, ubojica Stjepana Radića op.) nakon dvomjesečnih priprema u kolovozu 1924. godine u Osijeku je osnovano Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju. Počelo se s okupljanjem istomišljenika i s osnivanjem četničkih udruženja. Uslijedilo je tijekom 1924./25. godine osnivanje četničkih pododbora na području Osječke oblasti od Osijeka i Ðakova, Broda do Bjelovara, ali i fizičkih obračuna za obranu “Nj. v. Kralja i Otadžbine” protiv “Radićevaca” i “Hanaovaca”, te komunista i drugih protivnika pri kojima se upotrebljava i oružje.
U tim događajima sudjeluje i ORJUNA.
Kako je, prema tvrdnji uredništva lista („Glas srpskih četnika“ op.), Osijek jedno od glavnih legla tih “neprijatelja”, naglašavajući tu Radićevce, zato je i izabran za mjesto tiskanja glavnog četničkog glasila.
Četnički vojvoda Trifunović-Birčanin na sastanku ORJUNA-e u Osijeku
Pripadnici ORJUNA-e u Osijeku, nakon skupštine u rujnu 1924. godine kojoj je nazočio vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin (kasnije 1941. zapovjednik četničkih odreda za cijelu Dalmaciju sa sjedištem u Splitu op.) , predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. godine predsjednik četničkog udruženja, ubili su 5. listopada 1924. Stjepana Veselića, vođu HANAO-a, čiji se sprovod, kojem je nazočilo više od 2.000 ljudi, među kojima i oni iz Ðakova, pretvorio u političku manifestaciju protiv režima, tako da je vlast izvela vojsku na osječke ulice kojima je povorka prolazila.
Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu – što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u ovaj zločinački pokret?
Orjunaši i četnici nastavili su s napadima i incidentima, te rastjerivanjem zborova HRSS-a opravdavajući svoje postupke terorom Radićevaca i HANAO-a te da brane kralja i državu, dok su ih vlasti proglašavale “sporadičnim i slučajnim”.
Na veliku krizu u zemlji kralj Aleksandar odgovorio je vodeći se krilaticom “jedan kralj, jedan narod i jedna država” 6. I. 1929. godine državnim udarom, ukidanjem Ustava, raspuštanjem Narodne skupštine i uvođenjem osobne diktature, čime je osigurao neograničenu izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za što nikome nije odgovarao. To se iskazivalo kroz naziv države koja je nazvana Kraljevina Jugoslavija i bila podijeljena na 9 banovina od kojih je u 6 umjetnim krojenjem granica osigurana srpska većina, čime je hrvatski etnički i povijesni teritorij bio raskomadan. Ðakovački kotar bio je uključen u Savsku banovinu sa sjedištem u Zagrebu. Kroz integralno jugoslavenstvo tj. nametnutu umjetnu jugoslavensku nacionalnost, koji su, prema tvrdnji samih Srba, “… bili kamuflirano velikosrpstvo klike i koterije u Beogradu koji su htjeli da vječno zadre povlašten položaj u zajedničkoj Jugoslaviji”.
Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene!
To oslikava i unitaristička uzrečica: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene”, čije se oživotvorenje jugoslavenstva, uz pokušaj brisanja nacionalnih identiteta, nastojalo ostvariti najgrubljom represijom.
Raspuštene su sve organizacije političkih stranaka te zabranjena svaka politička djelatnost koja je po ocjeni organa režima bila uperena protiv državnog poretka, pa tako i na đakovačkom području. Bilo je zabranjeno spominjanje narodnoga imena, isticanje zastava i drugog znakovlja, raspuštena su brojna hrvatska društva i udruženja, ograničena sloboda govora, uvedena cenzura, a pooštreni su i zakoni prema svim građanima Jugoslavije, koji navedene zabrane ne bi provodili ili se na bilo koji način protivili diktaturi.
Na niz nasilja i ubojstava Hrvata koje su u to vrijeme izveli četnici u obračunu s političkim protivnicima, od kojih nekolicinu i na području Slavonije, uključujući i đakovačko, reagirao je i dr. Maček, predsjednik HSS-a.
I dr. Sava Kosanović, jedan od prvaka SDS-a, povodom brojnih sukoba koje su izazvali četnici i žandari, u kojima je samo 1935. godine u Hrvatskoj palo 96 žrtava, ne vidi opravdanost organiziranja četnika i njihove akcije, jer izazivaju širenje mržnje prema Hrvatima i drugim nesrbima.
Novi predsjednik vlade Dragiša Cvetković, uvažavajući okolnosti u zemlji i svijetu, započinje pregovore s dr. Mačekom za rješavanje hrvatskog pitanja, a što je rezultiralo međusobnim sporazumom i stvaranjem Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, nekoliko dana pred početak Drugoga svjetskoga rata. Dok su ostale banovine i dalje bile podvrgnute tijelima središnje vlasti, Banovina Hrvatska dobila je uz bana i bansku upravu, i svoj Sabor, te zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju, koja joj se, dopunom 1941. godine, nije mogla oduzeti ni smanjiti.
Stvaranje Banovine Hrvatske 1939. okuplja ‘ugrožene Srbe’ koji traže Veliku Srbiju
Uspostava Banovine Hrvatske naišla je na žestok otpor gotovo svih srpskih krugova, a poglavito nacionalističkih. Njezinoj uspostavi odlučno su suprotstavile srpske stranke (izuzev SDS-a), nacionalističke i velikosrpske organizacije i udruženja, zatim vojska i Srpska pravoslavna crkva, smatrajući je opasnošću za srpstvo i opstanak države. Ta se pojava nazirala u pokretanju “srpskog pitanja” u Jugoslaviji i posebice u Banovini Hrvatskoj kroz novopokrenute listove i časopise kao npr. “Srpsko ognjište”, “Srpski glas”, “Srbijanstvo”, koji pod sloganom “Srbi u opasnosti” i šireći mržnju i neistine protiv svega što je hrvatsko i katoličko pozivaju sve Srbe u široki velikosrpski pokret “Srbi na okup” radi ujedinjenja svih “srpskih zemalja” i stvaranja “velike Srbije”.
Stvorena Banovina Hrvatska – reakcija velikog dijela Srba bio je šovinistički poklik ‘Srbi na okup!’
Osnivanju se razni odbori s ciljem “obrane i zaštite” srpskog stanovništva, te aktiviraju pojedine organizacije i udruge velikosrpskog usmjerenja. Kako je jedan od glavnih promicatelja te aktivnosti Srpski kulturni klub (SKK, kojega su rukovodeći ljudi bili i dr. Stevan Moljević i dr. Dragiša Vasić, koji postaju glavni ideolozi četništva), a čiji pododbor je osnovan u Vinkovcima 12. X. 1939. godine, od tada tamošnji list “Slavonija” pod sloganom “gdje god je Srba tu je Srbija” postaje glavni promotor te velikosrpske politike, uključujući tu promidžbu među Srbima i u susjednom đakovačkom području, u Vukovaru, ali i dalje prema zapadu i u Podravskoj Slatini.
„Srbi na okup!“ – poklič protiv Hrvata i njihovog prava na državu prije stvaranja NDH
Nakon što je projekt “Krajina” propao, na najširoj osnovi stvara se novi velikosrpski pokret “Srbi na okup”, s nizom skupova i aktivnosti. Srpski nacionalistički krugovi odlučno su zahtijevali ukidanje Banovine Hrvatske, a ako to ne bi uspjelo isticali su da će zahtijevati stvaranje državne zajednice pod nazivom “Srpske zemlje” (područje istočno od crte Virovitica-Bjelovar-Čazma-Sisak-Glina-Ogulin-Senj).
Taj pokret nije mimoišao Slavoniju, posebice njezin istočni dio, gdje članovi pokreta “Srbi na okup” i suradnici (prijašnji članovi Radikalne stranke, JNS-a i JRZ-a, četničkih i drugih sličnih udruženja i svi drugi velikosrbi), uglavnom koordinirano rade pod sloganom “SVI SRBI NA OKUP! SRPSTVO JE U OPASNOSTI!” kako bi se dijelovi Banovine Hrvatske, među kojima dio ili cijelo đakovačko područje, odcijjepili i pripojili Dunavskoj banovini.
U travanjskom ratu 1941. godine mnogi četnički odredi raspali su se, članovi četničkih udruženja pali su u njemačko i talijansko zarobljeništvo, a četnički vojvoda Kosta Pećanac se zajedno s četnicima u Srbiji stavio u službu njemačke okupatorske vojske. Pripadnici četničkih udruženja, samostalno ili u sastavu jugoslavenske kraljevske vojske, počinili su prije kapitulacije na više mjesta zločine nad Hrvatima, a to će doprinijeti radikalizaciji situacije, poglavito nakon uspostavljanja NDH. Tada su u Ðakovu i okolici bili uhićeni pojedini pripadnici četničkih udruženja i društava.
Tako je međuratno razdoblje bilo samo uvod u tragične događaje tijekom Drugoga svjetskoga rata.
Iz znanstvenog rada: Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području đakovačkog kotara u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji 1918. – 1941. godine, Zdravko Dizdar, Hrvatski institut za povijest
Izvor:Narod
Autor: Zdravko Dizdar/Foto: javno vlasništvo
