29. studenoga 1991. godine EZ potvrdila raspad SFRJ - a Ukrajina je bila prva članica UN-a koja je priznala Hrvatsku

U jeku agresije Srbije, Crne Gore, tzv. JNA i dobrovoljačkih - četničkih paravojnih skupina potpomognutih domicilnim srpskim teroristima na Hrvatsku i BiH, 29. studenoga 1991. godine, Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a (Europske zajednice - preteče Europske unije) pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, u Bruxellesu je donijela procjenu o stanju u SFRJ. Slučajno ili ne, dogodilo se to točno na 48. obljetnicu odluke AVNOJ-a ("najvišeg revolucionarnog tijela vlasti" tadašnje KPJ) o uspostavi ove tvorevine (donesene na Drugom zasjedanju u Jajcu 1943. godine).

 Spomenuta Komisija EZ-a koju se kolokvijalno nazivalo "Badinterovom", u svome mišljenju br. 1, konstatirala je stanje raspada SFRJ i zaključila da savezna državna tijela više ne funkcioniraju. Bila je to odluka s dalekosežnim posljedicama koja je među ostalim predstavljala uporište za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

Osim što je potvrdila faktično stanje raspada ratom zahvaćene jugo-federacije čiji pravni sustav nije funkcionirao već više od 3 godine (budući da je u listopadu 1988. na ulicama Novog Sada de facto srušen važeći Ustav SFRJ, dok je njegove ostatke razorila Srbija donošenjem vlastitog separatnog ustava ožujka 1989. godine, grubom uzurpacijom sustava ONO - Općenarodne obrane i uspostavom protuustavnog nadzora nad saveznom vojskom), "Badinterova komisija" donijela je mišljenje po kojem se granice bivših federalnih jedinica (republika) smatraju državnim granicama, uz isticanje načela da se iste ne smiju mijenjati silom.

Predsjedatelj Arbitražne komisije Mirovne konferencije EZ-a, istaknuti francuski pravnik, sveučilišni profesor i političar Robert Badinter

(Adresa slike)

 Neovisno o ovim odlukama kao i o inicijativama što su ih osim EZ-a poduzimali Vijeće Europe, Organizacija ujedinjenih naroda i brojne druge međunarodne institucije, agresor je nastavio sa sustavnim razaranjem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kršeći sve norme međunarodnog prava i sva civilizacijska i humanistička načela.

 Brutalno rušenje čitavih gradova i sela (pa i crkvi, bolnica, škola i spomenika kulture), uništavanje infrastrukture, paljevine, pljačke, silovanja i progoni civila uz brojne masovne zločine - to je bila svakodnevica ljudi u područjima koja su se našla na meti srpsko-crnogorskih osvajača. Od Konavla, Cavtata i Dubrovnika, preko Šibenika, Zadra, Gospića i Karlovca, do Petrinje, Siska, Hrvatske Kostajnice, Pakraca, Lipika, Slavonskog Broda, Osijeka, Vinkovaca, Nuštra, Vukovara, Tovarnika, Iloka i brojnih drugih mjesta, lila se krv nedužnih, dok su njihovi domovi pretvarani u ruševine i zgarišta. Razoružana Hrvatska, zahvaljujući svojim domoljubima, žestoko se branila u srazu s neusporedivo jačim neprijateljem koji uz aktiviranje svih raspoloživih resursa nije uspio u svojim nakanama ovladavanja područjima koja su prema zamislima velikosrpskih fašista trebala postati dijelom buduće "Velike Srbije". Agresor nikad nije uspio doseći "zapadnu granicu Srbije" na liniji Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag, ali je Hrvatskoj nanio goleme ljudske žrtve i materijalne štete, uz 700.000 civila protjeranih iz ratom zahvaćenih krajeva (koliko ih je popisano siječnja 1992. godine). Bolesna ideja o "novoj", "velikoj" i etnički čistoj Srbiji podrazumijevala je istrebljenje svega što nije srpsko i to su srpsko-crnogorski osvajači uz pomoć "JNA" svim silama nastojali ostvariti strategijom spaljene zemlje i potpunom destrukcijom.

 Pored borbe hrvatskih ljudi - ali i svih drugih građana koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom - od vitalne važnosti za Lijepu našu i njezinu težnju za samostalnošću i slobodom bio je proces međunarodnog priznanja. Hrabrost i žrtva hrvatskih branitelja i civila, uz mudru i promišljenu diplomaciju prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i njegovih suradnika iz državnog vodstva, omogućili su to da je na kraju i svijet morao priznati legitimno pravo hrvatskoga naroda na slobodu i samostalnost.

Pred zdanjem UN-a u New York-u, 22. svibnja 1992. godine, zavijorio se hrvatski barjak kao znamen samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske

(Adresa slike)

 Tako je konačno potvrđena i plebiscitarno izražena volja preko 93 % građana Republike Hrvatske (na općenarodnom referendumu o samostalnosti 19. svibnja 1991. godine) koji su se izjasnili za neovisnu, suverenu i demokratsku hrvatsku državu.

 Prva zemlja - punopravna članica UN-a - koja je priznala Republiku Hrvatsku već 11. prosinca 1991. (dakle, nepunih dva tjedna nakon spomenutih odluka "Badinterove komisije") bila je Ukrajina. Island je to učinio 19. prosinca, a 13. siječnja 1992. godine uslijedilo je priznanje Svete Stolice. Dana 15. siječnja Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države članice EZ-a: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija, a u tomu su im se pridružile i  Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. 

 Dva dana poslije (17. siječnja 1992.), u Zagreb, u službeni posjet Hrvatskoj, dolazi predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga kao prvi svjetski državnik najvišeg ranga koji je učinio tu gestu, što je bilo od izuzetnog značenja za afirmaciju mlade hrvatske države suočene s najtežim trenucima u svojoj povijesti. 

 Danas se 15. siječnja obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

 Primitkom u članstvo UN-a (22. svibnja 1992. godine), naša je zemlja završila proces međunarodne afirmacije i priključila se zajednici država civiliziranog svijeta, što je bilo od izuzetne važnosti na njezinu putu do konačne pobjede nad agresorom, u krvavom, nametnutom ratu čije posljedice osjećamo i danas.

(Video): Govor dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Hrvatske;

AUTOR: Zlatko Pinter/PDN