33 GODINE OD MASAKRA U KUSONJAMA Spas potražili u kući broj 55, no ubrzo je počeo krvavi pir: Četnici vezali i zlostavljali 20 branitelja, na kraju ih zvjerski pobili
Jedan od najtragičnijih dana na pakračkom ratištu zbio se na današnji dan, 8. rujna 1991. godine
Prije točno 33 godine, 8. rujna 1991., u selu Kusonje pokraj Pakraca, 20 hrvatskih branitelja upalo je u zasjedu srpskih paravojnih postrojba, koji su ih potom mučki ubili. U masakru u Kusonjama na blagdan Male Gospe 1991. godine, na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, ubijena su 18-orica pripadnika 105. bjelovarske brigade HV-a i dvojica policajaca, čija je postrojba upala u četničku zasjedu.
Priča o masakru u Kusonjama i dalje izaziva kontroverze, jer brojni detalji još uvijek nisu u potpunosti rasvijetljeni. Činjenica je da je "A" satnija 105. bjelovarske brigade, s ciljem pojačanja obrane grada Pakraca i pomoći policijskim snagama, stigla na to područje samo nekoliko dana prije samog napada. Njeni pripadnici prošli su kratku obuku u Šandrovcu, a prvo borbeno iskustvo stekli su na području Slatine. Nekoliko dana nakon dolaska u Pakrac zapovjedništvo satnije dobilo je dojavu da pobunjeni Srbi u selu Kusonje i oko njega tih dana imaju manji broj ljudi na svojim položajima. Procijenjeno je da bi ih se moglo iznenaditi i relativno lako svladati.
Bez znanja i suglasnosti zapovjednika brigade, odlučili su krenuti u akciju. Nažalost, ulaskom u selo, upali su u dobro pripremljenu zasjedu u obliku potkove, što je kasnije izazvalo sumnju da je dojava bila lažna. Premda nisu poznati svi detalji borbe, dostupne informacije govore da je nekolicina gardista poginula ili bila ranjena već u prvim minutama napada. Većina preživjelih uspjela je pronaći zaklon u kući broj 55, gdje su se više od 24 sata odupirali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. U međuvremenu, bilo je više pokušaja spašavanja opkoljenih gardista, no svi su završili neuspješno.
Prvi koji su priskočili u pomoć bili su njihovi suborci, preostali pripadnici satnije iz Pakraca. Njih petnaestorica pokušala su se probiti kombijem i džipom, ali su bili prisiljeni povući se pod neprijateljskom paljbom. U tom pokušaju poginuo je Ivan Palić, koji je krenuo pomoći prijateljima nenaoružan. Ni policijska postrojba iz Pakraca nije uspjela izvući opkoljene branitelje, pa su u pomoć pozvani pripadnici specijalne policije iz Bjelovara. U žestokoj borbi, zajedno s pakračkim policajcima, specijalci su uspjeli doći blizu kuće broj 55, ali nisu mogli izvući branitelje, koji su i dalje pružali otpor iz kuće. Unatoč teškoj situaciji, odbili su ostaviti ranjene i poginule suborce. – Ili svi ili nitko – motorolom je tada poručio Miroslav Černak, zapovjednik satnije.
Prema svjedočenjima pripadnika specijalne policije, u tim trenucima pobunjenim Srbima stiglo je pojačanje, što je prisililo specijalce da se povuku na prvotne položaje. Zatražena je dodatna pomoć, prvenstveno specijalaca iz Lučkog, no oni su toga dana bili angažirani na drugom području i nisu mogli doći. Tijekom tih pokušaja pomoći opkoljenim bjelovarskim gardistima poginula su i dvojica pripadnika policijskih snaga – Anto Ivandić i Mato Čančar. U zadnjem pokušaju iz Pakraca su prebačene i posljednje zalihe streljiva, a tijekom noći na neprijateljske položaje ispaljeno je više od 160 minobacačkih projektila. No ni to nije bilo dovoljno da se probije opsada.
Saznanja do kojih se došlo puno kasnije govore da su se tada predali Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Marijo Posarić i Zlatko Pavlović, dok su Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Stjepan Kolar, Stjepan Mamić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Tadija Markić u tim trenucima najvjerojatnije već bili ubijeni. One koji su se predali zločinci su najprije vezali žicom, zlostavljali,masakrirali i na kraju zvjerski pobili.
Tijekom polaganja vijenaca na obljetnicu tragedije dvije godine poslije, eksplodirala je podmetnuta mina. Tada je poginulo troje, a ranjeno još 13 ljudi.
