5. studenoga 1991. Delnice – osvojeno oružje naoružalo Hrvatsku vojsku i zadalo JNA udarac
5. studenoga 1991. bio je jedan od najvažnijih dana u povijesti za Hrvate Gorskog Kotara. Toga dana je nakon blokade i okruženja poznatog delničkog vojnog kompleksa Velebit 1, 2 i 3 i vojarne „Zdenko Petranović –Jastreb“ JNA napustila ove garnizone, a Hrvatska vojska je došla do ogromne količine naoružanja. To je za JNA bio ogroman udarac jer je u taktici otvorenog rata koje je od kasnog ljeta 1991. pokrenula do zuba naoružana JNA protiv vrlo slabo naoružanih hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata to značilo – naoružavanje hrvatskih vojnika i promjena tijeka rata!
Usprkos zahtjevima hrvatskih vojnika da JNA napusti mirno vojarne i ostavi ogromnu količinu naoružanja, na današnji dan pripadnici 138. brigade iz Delnica („Goranski risovi“) napali su vojarne u suradnji sa specijalnim snagama MUP-a. Napad je bio takve žestine i snage da su vojnici JNA izgubili svaki borbeni moral i predali se hrvatskim snagama.
Hrvatska je došla u posjed ogromne količine oružja koja je bitno utjecala na tijek Domovinskog rata!
Vrijednost oružja procjenjivala se na tadašnjih 150 milijuna USD. Koja je količina oružja bila u Delnicama govori i optužnica protiv JNA oficira Ljubomira Buljina i Đure Vitanovića koje je vojni sud u Beogradu 13. travnja 1992. osudio za krivično djelo napuštanja položaja suprotno naređenju i osudio na zatvorsku kaznu od 12 godina zatvora.
Na teret im je stavljeno: „…Optuženi Ljubomir Buljin kao vojni starešina na dužnosti komandanta 6. brdske brigade i najodgovorniji starešina u garnizonu Delnice, dana 05. novembra 1991. godine, protivno naređenju komandanta riječkog korpusa general-pukovnika Marjana Čada – da se kasarna („Zdenko Petranović – Jastreb“) i tri vojna skladišta („Velebit – 1“, „Velebit – 2“ i „Velebit – 3“) u Delnicama ne smeju predati paravojnim formacijama Republike Hrvatske i da se u slučaju napada tih snaga dejstvuje iz artiljerijskog oruđa po izabranim objektima u gradu i da se zapreti dizanjem u vazduh vojnog skladišta „Velebit – 3“, sa kojim naređenjem je bio upoznat, u dogovoru sa opt. Djurom Vitanovićem, načelnikom štaba u istoj brigadi, odlučio da stupi u kontakt sa predstavnicima kriznog štaba u Delnicama, na kojim pregovorima je opt. Vitanović samoinicijativno potpisao dokument („papir“) o uslovima predaje kasarne i garnizona, sa kojim uslovima je kasnije upoznao opt. Ljubomira Buljin i svojim sugestijama uticao na njega da ih prihvati, što je ovaj i učinio, pa je istog dana sa jedinicom koja mu je bila poverena, pre nego što je iscrpeo sve mogućnosti obrane, praktički bez ikakvog otpora, napustio položaje obrane kasarne i garnizona i vozilima hrvatskih snaga se udaljili u pravcu Kraljevice, usled čega su nastupele teške posledice za oružane snage SFRJ, jer je u ruke neprijateljske oružane formacije u Delnicama prešlo najmanje 5.500 tona municije i minsko-eksplozivnih sredstava u objektu „Velebit 3“, točno neutvrđen broj pištolja, snajpera cal. 7,9 mm, automatskih pušaka 7,62 mm, puškomitraljeza 7,62 mm, mitraljeza 7,9 mm, ručnih bacača M57, ručnih raketnih bacača 90 mm, minobacača 82 i 120 mm, bestrzajnih topova, topova 20/1 i topova 20/3 i točno neutvrđene količine municije i naoružanja, a što se nalazilo u kasarni i u objektu „Velebit – 2“.“ (prijepis iz presude Vojnog suda u Beogradu, IK broj 43/92 od 13. aprila 1992. godine)
Gledajući sa odmakom ovu presudu može se uvidjeti koliki je strateški značaj za JNA predstavljao gubitak vojnih objekta u Delnicama. Naglašavanje teških okolnosti za JNA u presudi, jer je u ruke neprijateljskih (čitaj hrvatskih) formacija pala značajna količina oružja i streljiva dokaz je o realizaciji plana otvorenog rata koji je provodila JNA u Hrvatskoj. Međutim i u toj JNA bilo je ljudi koji su bez obzira na „ideologijski košmar“ u glavama bili korektni. Predaja delničkih oficira je zasigurno osoban ali i hrabar čin koji im je zasigurno prouzročio niz neugodnosti kada su morali svojim pretpostavljenima položiti račune, a činjenica da su u zatvoru završili već 19. studenog 1991. govori o jasnoj ambiciji da se Hrvatska vojnički pregazi, a svi neposlušnici strpaju iza brave.
Ratna priča – baka Roza spasila pilota JNA Stevana Janjanina
Nakon pada delničke vojarne i još nekih vojnih objekata u Gorskom Kotaru uslijedili su avionski napadi na ovaj kraj. Vrlo zanimljivu priču, za net.hr, o spašavanju srpskog pilota pukovnika Stevana Janjanina ispričala je 2012. tada 78-godišnja baka Roza Miletić.
Nebo iznad Gorskoga kotara tog je 8. studenoga 1991. proparala zaglušujuća eksplozija. U vojnom izvješću bit će poslije zabilježeno da je raketom Strela 2M hrvatska protuzračna obrana oborila neprijateljski MiG-21 R, čiji su ostaci pronađeni na šumskom nenastanjenom području, oko sedam kilometara od Ravne Gore. Kako se ispostavilo, pilot se spasio katapultiranjem, pa se padobranom spustio u šumu i pritom zapeo za krošnju stabla te padajući ozlijedio nogu.
Pukovnik Stevan Janjanin, pilot Ratnog vazduhoplovstva bivše države, toga je dana bio u izvidničkom letu, no nije borbeno djelovao.
Je li mu baš to nakon uspješnog prizemljenja, ali i skorog privođenja, spasilo život, ostat će i danas nepoznanica, no neosporno je samo jedno – tko mu je spasio život. Bila je to Roza Miletić, pripadnica slunjskog bataljuna 110. karlovačke brigade, mještanka sela Kamenice smještenog na prvoj crti obrane.
Dvadeset godina poslije službenica poštanskog ureda u obližnjem Tounju primila je međunarodni poziv. S druge strane linije bio je pilot Stevan Janjanin, koji je zatražio da mu pomognu pronaći tetu Rozu, kako je nazivaju.
“Htio mi je zahvaliti što sam mu spasila život”, rekla je 78-godišnja Roza i potom se mislima vraća u tu hladnu jesen ratne 1991. godine.
“Čuli smo eksploziju i vidjeli da se pilotu otvorio padobran te da se spustio negdje iza brijega. Potrčala sam prema njemu koliko su me noge nosile. Srećom, toga dana bila sam u civilnoj odjeći. Da je bilo drukčije, možda bi me ubio. Međutim, u tom času počeli su rafali s naših položaja, pa smo se oboje bacili na zemlju. Počela sam vikati: ‘Ne pucajte, to sam ja, teta Roza.’ Jedva smo živu glavu izvukli”, prisjeća se i potom dodaje da su pilota potom odveli u njezinu kuću na ispitivanje.
Pilot joj je tada rekao da nije bacao bombe po naseljima, nego na vojne objekte.
“Pitao me imam li djecu i rekao mi da ima dvoje djece i ženu u Bihaću, da mora raditi ono što mu se kaže, ali da su njegovi letovi većinom bili izvidnički. Sažalila sam se, dala mu kavu i konjak da se malo oporavi. Bio je blijed, iscrpljen, izgubljen… Bilo mi ga žao”, prisjetila se baka Roza i dodala da mu je sudbina visjela o koncu.
Hrabra teta Roza nije zaboravljena. O njoj je 2001. napisana knjiga Žena koja je zarobila neprijateljski tenk, autora Stanka Jelića, a prije 2010. suborci su u njezino ime završili bitku s birokracijom, pa je počela primati barem skromnu vojnu mirovinu jer je dotad živjela na rubu gladi. Od rata do tada samo joj je dva puta bila isplaćena jednokratna novčana pomoć od 400 kuna.
Doprinos oslobođenju Gorskog Kotara i osvajanju ključnih vojarni u Delnicama dali su tadašnji MUP, 138. brigada HV-a, Krizni štab Općine Delnice, Crveni križ Delnice, Lovačko društvo »Tetrijeb« Delnice, vatrogasci, Hrvatske šume, Radio Delnice, žene iz Bedema ljubavi, mladići koji su obavljali dužnost kurira i brojni drugi pojedinci koje se (pre)često zaboravlja.
Domovinski rat: Delnice i osvajanje vojarne
