9. rujna 1943. Zrin: Partizanski masakr i protjerivanje – nepravda koja još nije ispravljena
Na Malu Gospu 1943. zvona crkve u Zrinu su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje.
Fra Ivica Petanjak, biskup, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana, pročitao je 2008. u Zrinu pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu su spomenuti detaljni podaci o teškom stradanju u Drugom svjetskom ratu: Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti, piše Narod.hr.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto, piše hkv.hr.
Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, nijedan Zrinjanin se nije smio vratiti na svoje ognjište.
Dotični iznosi da se na onim prostorima naveliko govori protiv služenja sv. mise, da se Srbi ponovno groze pokoljima, da se ističe kako se vraćaju ustaše u Zrin da se osvete. Taj čovjek nije htio reći u čijoj službi ili režiji dolazi. Bila je godina 1990., a pokolji po hrvatskim selima Banovine tek su uslijedili godinu dana kasnije. Uzrok nije bila svećenička mlada misa, kao ni fra Ivica Petanjak, već ponovno srpska zločinačka hajka ista ona koja je spalila Zrin i poubijala njegove stanovnike.
Dr. Kožul je zabilježio da se kontaktiralo s mladomisnikom kod kapucina i doznalo: Uopće nisu planirali sv. misu ni u župnoj crkvi u Divuši, a kamo li na zapuštenim ruševinama u Zrinu. (…) I ovo je bilo jedno podmetanje, širenje neistina i zastrašivanja, kako bi i ono malo katolika bilo prisiljeno ili na šutnju ili na bijeg iz vlastite domovine. Takvim se je „čišćenjima“ postizalo da u hrvatskim krajevima u kojima su tobože nestali Srbi prema promidžbi komunista, nema zapravo Hrvata, drevnih katoličkih crkvi i župa, starih utvrda i gradova, dapače čitavih dekanata.
