Baka Kate živi skromno, a ono što je radila tijekom rata ljudi ne zaboravljaju: Pazite što su joj napravili

Jedna baka koja živi u Novom Travniku, u Bosni i Hercegovini, naizgled je sasvim obična starica. Ipak, njezina priča krije rijetku dušu i pravo herojsko srce. U vremenu kada se heroji često traže na pogrešnim mjestima, ime Kate Kesten iz Novog Travnika ostaje upisano kao sinonim istinske požrtvovnosti. Ova 88-godišnjakinja, koja je prije nekoliko dana proslavila svoj rođendan, danas je živi spomen na ljudskost u najmračnijim vremenima.

Njezin lik odnedavno krasi mural uz prometnicu koja povezuje Travnik, Vitez i Novi Travnik – u društvu portreta drugih zaslužnih građana. Svakodnevno ga prolazi tisuće ljudi, podsjećajući se da su najvažnije bitke one koje se vode srcem, a ne oružjem.

Tijekom ratnih godina, dok su se oko nje vodile borbe, Kate Kesten svakoga je dana na svojim leđima nosila – život: „Bilo je dana kada sam donosila i 300 litara, ali 200 najmanje. Samo jedan bunar nije presušio,“ prisjeća se baka.

‘Pravi ljudi su primijetili moj rad i moju pomoć’

Iz tog bunara, nepresušnog poput njezine snage, Kate je vadila vodu i odnosila je ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj, mjestu koje je tada bilo jedino utočište za oboljele i ranjene. Uz to je obavljala poslove koji su održavali zajednicu na životu – pravila je kruh, muzla krave, donosila mlijeko i čajeve, pomagala ženama pri porodu.

„Pravi ljudi su primijetili moj rad i moju pomoć svima, posebno ranjenima,“ kaže danas s blagim osmijehom, stojeći ispred svog murala.

Kate nikada nije tražila priznanja. Ono što je radila, činila je iz duboke potrebe da pomogne, ne očekujući ništa zauzvrat. U to vrijeme pomagalo se gdje god je trebalo – u bolnici u Travniku donosila je sir, jaja, deterdžent, meso i, naravno, vodu: „Nisam žalila jer su pozivali građane da donesu hranu preko Radio Travnika. U franjevačku bolnicu također sam donosila hranu, a posebno vodu,“ dodaje.

Anđeo u skromnom izdanju

Jedna od najupečatljivijih scena njezina sjećanja vezana je uz trenutak kada je među ranjenicima prepoznala vlastitog sina: „Kod mene nitko nije mogao dobiti vodu ‘preko reda’, čak ni on,“ kaže, s mješavinom tuge i ponosa.

U tom jednostavnom prizoru sabrano je sve što Kate Kesten predstavlja – dosljednost, pravednost i nesalomljivu vjeru da ljudskost mora biti jednaka prema svima.

Franjevačka bolnica ‘Fra Mato Nikolić’ u Novoj Biloj primila je tijekom rata oko 11.500 ranjenika i bolesnika. U tim danima straha, Kate je bila jedno od onih lica koje su ljudima vraćala vjeru u dobro. Nosila je vodu, ali i nešto mnogo vrjednije – mir, toplinu i vjeru da čovjek još uvijek može pomoći čovjeku. Za mnoge je bila anđeo u skromnom izdanju, žena koja je donosila olakšanje ne samo tijelu nego i duši.

Nije tražila priznanje, ali je postala besmrtna

Danas, dok prolaznici zastaju pred muralom s njezinim likom, mnogi se poklone u tišini. U njezinu pogledu na betonskoj površini zrcali se čitava jedna epoha – vrijeme boli, ali i neiscrpne snage.

Kate Kesten nije tražila zahvalnost. Njezin životni moto bio je jednostavan – pomagati uvijek, bez razlike i bez zadrške. U njezinoj svakodnevici nije bilo mjesta za kalkulacije, samo za djela.

Danas, u poznim godinama, promatra kako svijet oko nje pokušava ponovno pronaći smisao solidarnosti koju je ona živjela svakim danom. Mural uz cestu nije samo znak priznanja; on je podsjetnik da se najveće veličine rađaju u najtišim dušama.