Božić bez Isusa, ne može nikako

Božić  i u ovo vrijeme globalizacije slavi cijeli kršćanski svijet, od Europe, Sjeverne i Južne Amerike do Australije. Veliki dio svjetske kulture i civilizacije nastao je upravo na kršćanstvu, jer gdje god se okrenemo u prostoru nailazimo na sakralne objekte i simbole kršćanstva.

Sjaj lampica preplavi ulice i trgove, trgovačke centre, sa nekim čudnim likovima, koji ne predstavljaju duh i smisao Božića, kao dana porođenja Isusa Krista Boga našega.

Sve manje ima u izlozima Svete obitelji, štalice i tri Kralja koji  zaokružuju prikaz Isusova rođenja. Sve manje ima jaslica ispod Božićnih drvca.

Neki čudni likovi zauzimaju Isusovo mjesto što ustvari vrijeđa istinske kršćane, koji sa radošću čekaju Isusovo rođenje.

Pojavile su se figurice i oblici koji  kao moderno zamjenjuju Svetu obitelj, a sve više i jaslice Najviše ima tzv. orašara, koji kao predstavljaju božićni ukras.

Figura Orašara potječe iz Njemačke, gdje je dio tradicije. Za razliku od ovih danas, radilo se o funkcionalnom predmetu - doslovce, drobilici oraha koja je bila ukrašena. Izrađivala se od drva u obliku vojnika. Figure potječu s kasnog 17. stoljeća iz pokrajine Rudna gora (Erzgebirge), a tijekom 19. stoljeća počele su se širiti na obližnje zemlje te je uskoro krenula masovna proizvodnja. Počele su se darovati djeci za Božić i tako su postali dio blagdanske tradicije, a simboliziraju nadu i smatra se da štite kuću od zlih duhova.

Dodatnu popularnost donio im je balet Petra Iljiča Čajkovskog, kojeg je napisao po narudžbi Ivana Vsevoložskog, direktora Carskih kazališta. "Ščelkunčik" je u postavci Mariusa Petipe prvi put izveden 19. prosinca 1892. Balet je nastao prema književnom predlošku pruskog pisca E.T.A. Hoffmana, "Orašar i Kralj miševa". Priča je objavljena 1816. i u njoj djevojčica Marie Stahlbaum pod bor dobije figuru Orašara, koji na Badnjak oživi i, nakon što porazi zločestog Kralja miševa, odvede Marie u čarobno kraljevstvo lutaka. Priču je za balet adaptirao Alexandre Dumas, a Čajkovski je napisao glazbu. No, prva izvedba nije bila veliki uspjeh, a popularnost je zapravo doživio puno kasnije.

Nakon Drugog svjetskog rata američki su vojnici po povratku u SAD donosili figure kao suvenire, a zatim se i balet počeo izvoditi u Americi, i to u koreografiji rusko-američkog koreografa Georgea Balanchinea. Prva američka izvedba bila je u New Yorku 1954. i u nekoliko godina postao najpopularniji balet u blagdansko vrijeme. I tako se zapravo proširio lik Orašara u cijelom zapadnom svijetu, pa tako i kod nas, kao omiljena božićna figura i ukras.

Simbol sreće koji tjera zle duhove i zaštitnici kuće zamjenjuju štalicu i jaslice?  Gdje smo stigli sa komercijalizacijom,  da neke drvene drobilice za orahe povezujemo  s Božićem, da nam lutke budu zaštitnici domova, dok mi imamo svoje svece zaštitnike.

Toliko  su ljudi podložni konzumerizmu,  da su zaboravili na bit Božića.

Na ljepotu jaslica podsjeća nas sveti Franjo Asiški koji je uprizorio prve žive jaslice. Bilo je to 1223. godine, tri godine prije njegove smrti, u malom talijanskom mjestu Greccio.

Čuvajmo  uspomenu na sv. Franju, i poštujmo  radost koju je osjećao uprizorenjem živih jaslica, zanemarimo  orašare. Neka orašar bude samo balet koji je napisao ruski skladatelj Petar Iljič Čajkovski, ili samo  drvena figura vojnika sa ili bez funkcije drobilice za orahe.

Ali  neka ispod našeg božićnog drvca budu jaslice. Josip, Marija i Isus.

Za Božić se u došašću pripremamo za susret  sa Isusom,  a ne sa orašarima!

Stoga neka vam je blagoslovljen susret sa vječnim i novorođenim Isusom!

Sretan vam Božić!

Lili Benčik/hrvatskepravice