Branitelji su ginuli, da bi Orešković danas mogla docirati

STIGLI JOJ ODGOVORI

Orešković opet vrijeđa branitelje: pripada li Hrvatska onima koji su je krvlju obranili?

Dok se Hrvatska veselila bronci rukometne reprezentacije i sportskom uspjehu koji je još jednom ujedinio naciju, saborska zastupnica Dalija Orešković odlučila je taj trenutak pretvoriti u ideološki obračun. Umjesto čestitke sportašima, na društvenim mrežama krenula je s poznatim narativom – optužbama o “proustaškoj desnici”, “NDH” i moralnim lekcijama o tome tko smije, a tko ne smije slaviti Hrvatsku.

U objavi koja je izazvala lavinu reakcija, Orešković je otišla i korak dalje. Postavila je pitanje koje je mnogima zazvučalo kao otvorena uvreda: “Zar mislite da Hrvatska pripada onima koji su je oružjem stekli?”
Time nije napala samo rukometaše ili navijače – napala je same temelje moderne hrvatske države.

Odgovor koji je rekao sve

U moru komentara posebno se izdvojio odgovor jedne građanke, koji je u nekoliko rečenica razotkrio dubinu problema:

“Itekako pripada onima koji su je krvlju stekli, i nama koji je uživamo zahvaljujući njihovoj žrtvi. Tada sam bila u svom gradu i čekala budućeg supruga da se vrati s ratišta. Trojica mojih školskih kolega su poginula. Nemate ni zrnce empatije prema žrtvi Hrvata.”

To nije bio govor mržnje, nego svjedočanstvo generacije koja je rat živjela, a ne promatrala s distance.

Tko su hrvatski branitelji?

Kad se već olako govori o “onima koji su je oružjem stekli”, vrijedi podsjetiti na činjenice i zakon.

Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (IZVOR: ZOPHBDR), hrvatski branitelji su državljani Republike Hrvatske koji su u razdoblju od 1990. do 1996. sudjelovali u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
Oni nisu “stekli” Hrvatsku oružjem – oni su je obranili od agresije.

Cijena te obrane bila je strašna, više od 15.000 poginulih, oko 8.000 civilnih žrtava, desetci tisuća ranjenih, tisuće nestalih (trenutno 1740) i razoreni gradovi, sela i obitelji.

To su brojke bez ideologije. To su činjenice.

Država stvorena da bi se po njoj pljuvalo?

Paradoks je bolan, ali očit:
državu su stvorili i obranili hrvatski branitelji, da bi danas pojedini političari – na državnoj plaći – tu istu državu koristili kao platformu za pljuvanje po njima, za kolektivno etiketiranje kao “fašista” i za vječno traženje ustaša tamo gdje ih nema.

Sportski uspjeh? Problem.
Zastava? Problem.
Domoljublje bez dopuštenja ideoloških čuvara? Problem.

Tko je Dalija Orešković?

Dalija Orešković je pravnica, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i saborska zastupnica lijevo-liberalnog političkog spektra. U političkoj karijeri profilirala se kao glasna kritičarka nacionalnog narativa, Domovinskog rata i svega što smatra “desnim”.
No ono što uporno izostaje iz njezinih javnih nastupa jest empatija prema žrtvi, razumijevanje konteksta rata i poštovanje prema onima zahvaljujući kojima danas postoji Hrvatski sabor u kojem sjedi.

Ona je politički fenomen koji postoji isključivo zahvaljujući državi čije temelje sustavno osporava: Hrvatsku su krvlju obranili hrvatski branitelji, a ona danas, na njihov račun i na državni trošak, docira o “onima koji su je oružjem stekli”, svjesno brišući razliku između agresora i branitelja, rata i obrane, žrtve i ideologije; bez osobnog ratnog iskustva, bez empatije prema poginulima, ranjenima i obiteljima nestalih, Orešković godinama gradi karijeru na kriminalizaciji domoljublja, etiketiranju sportaša, navijača i branitelja kao latentnih fašista, prizivajući NDH u svakoj prilici kad god vidi hrvatsku zastavu ili čuje riječ “ponos”, dok istodobno nikada jasno ne osudi jugoslavenski komunistički totalitarizam ni njegove zločine, pa ne čudi što je velik dio javnosti doživljava kao ideološku nasljednicu sustava protiv kojeg je Hrvatska morala uzeti oružje; njezin problem nije Thompson, nije rukomet, nije doček – njezin problem je sama činjenica da Hrvatska postoji kao rezultat pobjede u Domovinskom ratu, jer bez te pobjede ne bi bilo ni Sabora u kojem sjedi, ni plaće koju prima, ni slobode govora kojom danas pljuje po onima zahvaljujući kojima tu slobodu uopće ima.

Hrvatska pripada…

Hrvatska pripada onima koji su je obranili,
onima koji su se s ratišta vraćali ili se nikada nisu vratili,
njihovim obiteljima,
i svima koji ovu državu vole bez potrebe da je se stalno ispričavaju.

Rukometaši su igrali za Hrvatsku.
Navijači su slavili Hrvatsku.
A branitelji su – i dalje – temelj Hrvatske.

Sve ostalo je buka.