Braniti svoje domove nije isto što i rušiti tuđe: Hrvatska i Gaza nisu usporedive

Gaza: opsada, glad i pravo na istinu — zašto se ovo ne može usporediti s Domovinskim ratom

Rat je u Gazu došao nakon 7. listopada 2023., dana kad je Hamas počinio masakr i otmice u Izraelu. Više od 1.200 ljudi ubijeno je u jednom danu, a 251 osoba odvedena je kao taoci; neke su kasnije oslobođene, dio je ubijen, dio se još uvijek vodi kao nestao ili zatočen. To je zločin koji zaslužuje svaku osudu i obvezuje na oslobađanje preostalih talaca bez odgode. Ali odgovor izraelske države—u obliku opsade, razaranja i gušenja osnovnih uvjeta za život u Pojasu Gaze—prešao je granice onoga što međunarodno humanitarno pravo dopušta u ime samoobrane. Po podacima izraelskih i gazaških vlasti citiranih u međunarodnim agencijama, ukupni broj palestinskih žrtava premašio je 65 tisuća, dok su masovne evakuacije, bombardiranja i sustavno rušenje stambenih četvrti pretvorili preživljavanje u igru slučaja.

Danas je ključno razumjeti da se Gaza ne “samo” bombardira; ona se guši. Opsada nije figurativna, nego logistička činjenica. UN-ovi humanitarci bilježe da se protok pomoći prekida, preusmjerava ili dozira do razine na kojoj se narušava smisao riječi “zaštita civila”. U razdoblju krajem kolovoza i početkom rujna humanitarni klasterevi izvješćuju da se roba preuzima tek na improviziranom prijelazu Erez West (Zikim), dok kroz Kerem Šalom nije bilo preuzimanja—što dramatično sužava arterije života. Istodobno, UNRWA je mjesecima upozoravala da joj se sustavno onemogućuje ulaz s hranom i lijekovima. To nije incident, to je obrazac.

Glad više nije upozorenje nego službeno utvrđeno stanje. Najviša svjetska metodologija za mjerenje gladi (IPC) 22. kolovoza 2025. službeno je potvrdila glad (IPC Faza 5) u Gaza Governorateu, upozorivši da će se proširiti, a WHO je izvijestio o stotinama smrti od pothranjenosti, uključujući djecu. To nisu retoričke figure nego hladni, sumorni pragovi koji se prelaze kad ljudi ostanu bez kruha, vode, sanitarija i zdravstvene skrbi.

Na terenu se, uz glad, odvija i prisilni pokret stanovništva. Izraelska vojska izdaje naredbe za evakuaciju čitavih zona, usmjeravajući kolone preko uskog koridora uz obalu prema improviziranom “humanitarnom pojasu” u al-Mawasi. Fotografije iz zraka pokazuju serpentine izbjegličkih kolona, a svjedočanstva govore o šatorima koji se plaćaju desecima dolara i o prostoru koji je već prenapučen. To nije evakuacija prema sigurnosti; to je guranje ljudi iz ruševina u pustinju. 

Posebno je jeziva poruka koju su humanitarci primili u sjevernoj Gazi: samo bolnice će se priznati kao zaštićeni objekti. Što je s skladištima hrane, centrima distribucije, skloništima i školama pretvorenim u utočišta? Između redaka takve obavijesti čita se poruka da je sve ostalo potencijalna meta. Ne čudi stoga što UN-ove agencije javljaju o seriji pogodaka na prostore gdje se sklanjaju raseljeni.

Kad govorimo o razaranju infrastrukture koja hrani ljude, ne govorimo napamet. Pekare su višekratno gađane od prvih tjedana rata; brašna, goriva i struje nema; poljoprivredna zemljišta i mlinovi devastirani su. Bez kruha i vode rat se pretvara u polugu izgladnjivanja. To nije kolateral—to je metoda.

U tom kontekstu riječi dobivaju oštrinu prava. Etničko čišćenje—pojam koji i nije tipiziran kao zaseban zločin u Rimu, ali je itekako prepoznat u praksi—opisuje protjerivanje jedne zajednice s prostora uz stvaranje uvjeta da se povratak onemogući. Kad se ruše tornjevi i zgrade četvrt po četvrt, kad evakuacijske rute vode isključivo na jug u prašinu al-Mawasija, a javna infrastruktura postaje nepovratno neupotrebljiva, strah od trajnog uklanjanja Palestinaca iz sjeverne Gaze prestaje biti “propaganda” i postaje razumna sumnja. Reuters bilježi upravo takve bojazni: da se rušenjem urbanih jezgri cementira nepovratak.

 

Teža riječ od svih je, naravno, genocid. Po Konvenciji iz 1948. ključ je namjera da se, u cijelosti ili djelomice, uništi određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. U rujnu 2025. Neovisna međunarodna istražna komisija UN-a zaključila je da je Izrael počinio genocid u Gazi, navodeći četiri od pet zakonskih radnji: ubojstva, nanošenje teške tjelesne i duševne štete, namjerno nametanje uvjeta života pogubnih za opstanak i mjere koje sprečavaju rađanja. Izrael taj nalaz odbacuje kao politički motiviran. No činjenica je da je riječ o službenom zaključku tijela UN-a, donesenom nakon višemjesečnog prikupljanja dokaza, analiza satelitskih snimki i uzimanja izjava. 

Već ranije, Međunarodni sud pravde (ICJ) izdao je obvezujuće privremene mjere: naložio je Izraelu da učini sve što je u njegovoj moći kako bi spriječio djela obuhvaćena Konvencijom o genocidu, da omogući humanitarnu pomoć i da se suzdrži od ofenzive koja prouzrokuje uvjete pogubne po živote Palestinaca—posebno u Rafahu. Čak i bez konačne presude o genocidu, ove mjere jasno govore da je Sud prepoznao realan i neposredan rizik od nepovratne štete. 

Pritom nijedan pravni okvir ne može sakriti moralni užas brojki. WHO iznosi podatke o stotinama smrti od pothranjenosti, uključujući djecu; analiza ACLED-a pokazuje da je od ožujka 2025. 15 od svakih 16 ubijenih bila civilna osoba. Ako je cilj “preciznog ratovanja” slom Hamasa, onda je sredstvo pretvorilo Gazu u mjesto gdje civilni život vrijedi najmanje. 

U isto vrijeme, diplomacija najmoćnijih često stoji na putu prekidu ubijanja. SAD je šesti put uložio veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti o prekidu vatre i pristupu pomoći. Veto nije samo tehnički potez; on je politički štit ispod kojeg glad traje.

Posebno je uvredljiva izjava izraelskog ministra vanjskih poslova Gideona Sa’ara tijekom posjeta Hrvatskoj, kada je pokušao usporediti izraelski rat u Gazi s hrvatskim Domovinskim ratom. Hrvatska se branila od agresije i vodila pravedan rat za vlastiti opstanak. Hrvatska vojska nije bombardirala gradove, nije rušila bolnice i nije uskraćivala djeci kruh i vodu. Domovinski rat i izraelska ofenziva na Gazu ne mogu se uspoređivati. Naša borba bila je obrambena, dok se u Gazi odvija agresija nad civilima. Gazu bi mogli usprediti s Vukovarom i dobiti sasvim drugačiju odnosno realističniju priču i stanje u pojasu Gaze. Može li hrvatski narod prihvatiti izraelsku agresiju, mislim da ne, jer stradava više civila nego ekstremista, cijena je preveisoka

Ni Hrvatska nije ostala gluha: prigodom nedavnog posjeta izraelskog ministra vanjskih poslova Gideona Sa’ara, dio hrvatskog državnog vrha i javnosti poslao je poruku nelagode i neslaganja; predsjednik Republike otvoreno je odbio susret, dok su drugi domaćini ipak primili visokog gosta. Hrvatska je time pokazala ono što vrijedi sačuvati: da podjele postoje, ali da savjest nije nestala.

Pitanje “je li hrvatski narod uz Izraelce?” postavljeno je pogrešno. Hrvatski narod—ne političari—trebao bi biti uz civile, gdje god bili: uz izgladnjele i ranjene, uz otete koje valja vratiti kućama žive, uz liječnike i učitelje koji se skrivaju u podrumima. Biti uz civile znači tražiti trenutni prekid vatre, neometan ulaz stotina kamiona pomoći dnevno, otvaranje svih prijelaza, zaštitu bolnica i škola, te odgovornost pred ICJ-em i ICC-em za one koji su nalagali i provodili politike izgladnjivanja, masovnih rušenja i neselektivnog bombardiranja. To također znači jasno reći da ni Hamas nema mandat držati taoce i ugrožavati vlastiti narod—taoce treba odmah pustiti. 

Holokaust ne smije biti zlorabljen ni kao štit ni kao batina. To je jedinstveni zločin koji obvezuje sve nas da nigdje i nikada ne prihvatimo uništavanje uvjeta života čitave zajednice kao “kolateral”. Kad UN-ova komisija kaže “genocid”, a najviše zdravstvene i humanitarne agencije potvrde “glad”, onda riječi moraju voditi djelu: prekid vatre, hrana i voda bez pregovaranja, oslobađanje talaca, i sudski procesi protiv odgovornih. Sve ispod toga zove se—šutnja. A šutnja ubija.

IZRAELSKA vojska danas je najavila da će napasti grad Gazu „neviđenom silom“, pozivajući stanovništvo na evakuaciju s područja na kojem već mjesecima provodi veliku ofenzivu, žestoko kritiziranu u međunarodnoj zajednici. Na krilima stalne potpore Sjedinjenih Američkih Država, izraelski je vrh potvrdio početak nove kopnene i zračne kampanje na sjeveru Pojasa Gaze s ciljem uništenja Hamasa, čiji je napad 7. listopada 2023. potaknuo izbijanje rata. Glasnogovornik izraelske vojske, pukovnik Avichay Adraee, izjavio je da će „izraelske snage nastaviti operacije neviđenom silom protiv Hamasa i drugih terorističkih organizacija“, ponovno pozivajući civile na masovni bijeg. No dok vojska poručuje o „humanitarnim evakuacijama“, stvarnost je kaotična. Palestinci svjedoče da nemaju kamo otići: „Nemamo kamo, moja kuća je sravnjena, živim u šatoru sa sedmero djece“, kaže Um Mohamed al-Hatab iz kampa Šati. „Ne bojim se smrti, bojim se za svoju djecu“, dodaje 34-godišnja Layla Azzam iz Tel al-Havija, koja sa svoje troje djece živi bez ikakvog skloništa. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je krajem kolovoza u Gazi i okolici živjelo više od milijun ljudi, a izraelska vojska sama priznaje da je gotovo pola milijuna već pobjeglo. Paralelno, američka administracija Donalda Trumpa traži od Kongresa odobrenje za golemu prodaju oružja Izraelu, vrijednu gotovo šest milijardi dolara — u paketu su 30 borbenih helikoptera Apache i 3.250 novih jurišnih vozila. Taj potez jasno pokazuje kako vojna eskalacija ne ide sama, nego je poduprta svježim političkim i vojnim kapitalom najveće svjetske sile.

Hrvatska je u svojoj novijoj povijesti prošla kroz rat u kojem je narod bio žrtva agresije, masovnih progona i granatiranja vlastitih gradova. Znamo što znači kada se na meti nađu civili, kada se sela prazne pod prijetnjom oružja, kada glad i nestašica postanu svakodnevica. Upravo zato hrvatski narod ima moralnu obvezu stati uz žrtve, a ne uz one koji opsadom i glađu uništavaju čitavu zajednicu.

Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar u Zagrebu je pokušao izjednačiti izraelsku ofenzivu na Gazu s Domovinskim ratom. To je uvredljivo. Hrvatska se branila i borila za vlastiti opstanak, dok Izrael danas provodi sustavnu opsadu koja pogađa civile jednako kao i vojne ciljeve. Braniti se nije isto što i napadati, a obrana domovine nije isto što i kolektivno kažnjavanje dvaju milijuna ljudi.

Političari mogu balansirati između savezništava i međunarodnih pritisaka, ali narod ne smije izgubiti kompas. Hrvatska iskustva jasno pokazuju: svaka agresija nad civilima, svako rušenje bolnica i škola, svako uskraćivanje hrane i vode nije čin samoobrane, nego kršenje ljudskosti.

Zato bi hrvatski narod trebao reći glasno i jasno: ne, ne odobravamo takav odnos Izraela prema Palestini. Ne zato što smo protiv Izraela, nego zato što smo za ljude, za djecu, za život.