Bratanić: Antifašistička Hrvatska nekad i danas

Samo su dvije članice koje su bile komunističke republike odbile potpisati tu zajedničku izjavu.
Obje su bivše jugoslavenske republike u kojima je vladala Komunistička Partija Jugoslavije.
Jedna je Slovenija, a druga je Hrvatska.
Hrvatska politika, kao i ona slovenska, očito još uvijek baštine jugoslavensku politiku koja želi zadržati taj svoj “oslobodilački” karakter, ali i njihovu percepciju “antifašizma”.

3. Hrvatski antifašisti kao i 1941. na strani Jugoslavije

Te 2020. godine kada su hrvatski antifašisti trebali ponosno otići u SAD i predstavljati Hrvatsku i njen antifašizam, oni su učinili isto ono što su učinili i 1941. godine.
Poslušno su zauzeli stavove i interese svoje krovne jugoslavenske komunističke partije i njene politike, te tako zaštitili jugoslavenske interese, a izdali one hrvatske.
Nije to tako kompleksno za razumijeti.
Jednostavno je to.
Hrvatska u cilju zadržavanja jugoslavenskog oslobodilačkog karaktera i njihove percepcije antifašizma, propušta stati rame uz rame s najvećim antifašistom na svijetu i praktično zarobljava Hrvatsku u okvire jugoslavenskog pogleda i “antifašizma” i “oslobođenja”.

Povijest se nažalost ponavlja, stalno.

4. U Splitu uklonjen spomenik jer nije imao datum “oslobođenja”

Zato se diljem Hrvatske uporno i nasilno želi slaviti baš takvo jugoslavensko komunističko oslobođenje.

Zato se na spomeniku u mom Splitu nastoji upisati baš ta percepcija oslobođenja.
I zato je u Splitu uklonjen spomenik, jer to oslobođenje nije napisano.

Ako nema njihovog oslobođenja, onda se spomenik uklanja.
Baca se u potok spomenik s godinama kada smo se mi od njih oslobodili.
Skida se hrvatska zastava.
Pila se jarbol.
I podiže se spomenik na kojem piše da smo mi prvi počeli, da smo mi agresori.
A oni žrtve.
Nevine žrtve.

5. Komunizam u svijetu usmrtio 100 milijuna ljudi

Jugoslavenska je politika stala na stranu komunističke ideologije i tako participirala u odgovornosti za smrt 100 MILIJUNA ljudi diljem svijeta.
Jugoslavenski komunistički zločin prema Hrvatima i Hrvatskoj iz svibnja i lipnja 1945. godine predstavlja najveći zločin u povijesti čovječansva u određenoj kategoriji zločina.
Tada su Tito i njegova komunistička Jugoslavija mjesec dana neprestalno, danonoćno i masovno ubijali ratne vojne i civilne zarobljenike, što nikada nitko u povijesti čovječanstva nije napravio.

I pored svega toga jugoslavenska politika u Hrvatskoj uvjerava sebe i druge kako je ona dobra i kako je ona bila na dobroj strani ili na pravoj strani povijesti.
Uvjerava sebe i druge kako je bila dobra jer se borila protiv onih zlih.
A kad se potuku dva zla onda je pobjednik i dalje zao, bez obzira što je pobijedio zlog.
I ne može se njegova pobjeda smatrati oslobođenjem za onoga kojem je to zlo došlo za vlast.
Upravo to tvrde onih devet članica Europske Unije.
Zato su i potpisali zajedničku izjavu u SADu.
Htjeli su da to zna, vidi i čuje cijeli svijet.

Ali Hrvatska nije bila na njihovoj strani.
Ona je zajedno sa Slovenijom ostala na onoj strani povijesti na kojoj je jugoslavenska politika bila i ostala zajedno sa svojim interesima koji prema Hrvatskoj nikad nisu imali dobre namjere.
U njenom interesu nije da hrvatska šira javnostu zna, vidi i čuje ovo što su potpisale onih devet članica Europske Unije.

U njenom je interesu da javnost zna što manje istine o jugoslavenskom zlu i zločinima, a što više laži o hrvatskom zlu i zločinima.

Percepcija te jugoslavenske politike očito se ne podudara s onim antifašizmom najvećeg antifašista na svijetu SAD-a, koji razumije razloge i argumente onih devet zemalja da ne obilježavaju komunističku okupaciju iz 1945. kao oslobođenje.

6. Osuda svih totalitarističkih ideologija

Europska Unija donijela je rezoluciju s kojom jasno osuđuje sve tri totalitarne ideologije i komunizam i fašizam i nacizam, pa je time postala vrlo jasna slika dobra i zla, ili prave i krive strane.
Jasno je da sve te ideologije predstavljaju zlo.
I jasno je tko je danas na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti.
Oni koji su uvjereni da je pripadanje bilo kojoj od ovih ideologia nešto pozitivno nisu na nikakvoj pravoj strani povijesti.
Oni koji opravdavaju ubijanje 100 MILIJUNA ljudi ne mogu nikako predstavljati pravu stranu povijesti.
Niti mogu predstavljati osloboditelje, barem ne u nekom normalnom civiliziranom društvu.

7. Hrvatski dvostruki povijesni problem: Komunizam i Jugoslavija

U našem lokalnom hrvatskom društvu mi nažalost imamo dodatni problem, jer pored onog totalitarno ideološkog komunističkog, tu je onaj hegemoni agresorski jugoslavenski moment.
Tu je jugoslavenska politika.
Ona je samo iskoristila komunizam kao mehanizam za postizanje svojih agresorskih ciljeva prema Hrvatskoj.
U tome i jest naizgledna kompleksnost naše situacije u odnosu na globalnu.
Premda je zapravo sve tako jednostavno.
I prozirno.

Da je hrvatska politika 2020. godine zauzela hrvatske interese, priključila se drugima i stala na pravu stranu povijesti, onda mi danas ne bi po Hrvatskoj slavili i obilježavali oslobođenja iz 1945. ili 1944. godine.
Niti bi rušili spomenike u kojima nije uklesan datum jugoslavenskog komunističkog “oslobođenja” iz 1944., kako je to napravljeno u gradu u kojem živim.

Bavili bi se nekim komunalnim, gospodarskim i ekonomskim pitanjima.
Bili bi zaista okrenuti u budućnost.
Ni ja ne bih ovdje pisao ovo što mi nije struka i za što nisam plaćen.
Ne bih trošio svoje dragocjeno slobodno životno vrijeme.
Ni vaše.

Ali nije hrvatska politika to učinila.
I evo nas zato tu svih zajedno.
Tu smo gdje jesmo.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.

** Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:
www.mikibratanic.com