BUDALASTI MINISTRI UNIŠTILI SU HRVATSKO RATNO ZRAKOPLOVSTVO: Desetljećima nisu uspjeli modernizirati avione pa su susjedima poklonili naš zračni prostor

Po tko zna koji put Vlada RH donijela je odluku o prolongiranju nabave višenamjenskih borbenih zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Saga o obnavljanju tehnike, tj. o obnovi lovačke komponente HRZ-a, traje više od jednog desetljeća. I uglavnom je prepuna bombastičnih izjava, lošeg marketinga u vidu prozirnih i plaćenih članaka te na koncu – odgoda. Zajednički nazivnik svim odgodama u proteklih deset godina je sintagma – sada nije vrijeme za to, ima hitnijih stvari! Kriza za krizom, odgoda za odgodom i eto nas na koncu do neminovnog kraja HRZ-a.

Sve dok su limeni sanduci, poznati i kao MiG 21 bis, ma u kako lošem stanju bili, ipak tu i tamo probijali zvučni zid na nekom od rutinskih zadataka postojala je nada da nije prekasno. No, ti limeni sanduci iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, zakrpani u Ukrajini nekim čudnim dijelovima iz Bugarske i Alžira, što se nazivalo remontom i modernizacijom, dolaze kraju svog životnog vijeka. Ustvari, odavno su došli kraju životnog vijeka, ali zahvaljujući nadnaravnim sposobnostima naših tehničara i mehaničara, nekako još lebde.

Pritom ne treba izostaviti naše pilote koji su čudna vrsta ljudi, iznimnih ljudskih osobina, spremni sjesti u limeni kovčeg, ne znajući hoće li uspjeti sletjeti i hoće li im tijekom leta otpasti neki dio zrakoplova. I sve to za nikakvu plaću. Žrtva svih ovih ljudi imala je smisla sve dok je postojala nada da će limene mrtvačke kovčege zamijeniti novi strojevi.

Istinski domoljubi

Žrtva ovih ljudi slična je žrtvi koju čovjek podnosi trpeći bol. Svaku bol moguće je otrpjeti ako čovjek zna da će u jednom trenutku prestati. Tako je i sa stanjem u HRZ-u, mehaničari i piloti mogli su izdržati nesposobne i politički imenovane zapovjednike, budalaste ministre koji ne znaju što je G sila, te silnu korupciju koja se godinama vezala uz vojne nabave i modernizacije. Sve je to bilo moguće otrpjeti, čak i oprostiti, samo da su ispunili jedan jedini zahtjev – nabavili nove zrakoplove! No, bilo je to previše očekivati od skupine koja je čudnim hirom sudbine došla na čelo HRZ-a i MORH-a.

Vjerujem da ne postoji ni jedan istinski domoljub i rodoljub u ovoj državi kojeg nije pogodila vijest kako će nakon posljednje odgode u nabavi višenamjenskog borbenog zrakoplova naše nebo čuvati Mađari i Talijani. Prvi smo na stranicama tjednika 7dnevno upozorili kako je to najizgledniji scenarij bude li se odugovlačilo s procesom nabave.

Nakon propasti posla s nabavom Baraka od Izraela uslijedila je neshvatljivo duga stanka u kojoj se više pažnje posvećivalo općem dojmu o nabavi i izbjegavanju negativnog publiciteta nego činjenici da je ugrožena nacionalna sigurnost države. Želio se ostaviti dojam kako će novo povjerenstvo za nabavu biti stručno, međuresorno te kako će struka presuditi u nabavci. To se, naravno, nije dogodilo. Uvijek i svagdje u svijetu vojne su nabave, pogotovo ove vrste i vrijednosti, stvar političke odluke. Ukratko, taktiziranje i politiziranje Vladina PR-a, traženje pogodnog trenutka za nabavu pokopalo je HRZ.

Da se nakon propasti posla s Izraelcima donijela žurna odluka o direktnoj pogodbi i žurnoj nabavi zrakoplova, zbog ugroze nacionalne sigurnosti, možda se i mogao izbjeći katastrofični scenarij prema kojem novi zrakoplov nije stigao, a MiG-ovi moraju biti prizemljeni. Eventualnu odluku o direktnoj pogodbi i žurnoj nabavi podržao bi svaki analitičar, pilot ili stručnjak za sigurnost koji barem površno poznaje stanje u HRZ-u.

Zračni paradoks

Umjesto državničke odluke kojom bi se pristupilo žurnom obnavljanju narušenih borbenih sposobnosti, Vlada je pristupila igrokazu zvanom ponovljeni natječaj. Istovremeno, potiho su s Mađarima i Talijanima potpisivani sporazumi koji im omogućuju kontrolu hrvatskog zračnog prostora u trenutku kada posljednji MiG-ovi budu prizemljeni.

U normalnim državama zbog ovakvog razvoja događaja i narušavanja obrambenih sposobnosti države vlade bi podnosile ostavke. U Hrvatskoj, državi koja, nažalost, još nema potpuno formiranu nacionalnu svijest, nitko neće ni trepnuti nad jeftinom rasprodajom nacionalnog suvereniteta u zračnom prostoru.

Paradoksalno djeluje činjenica kako je država za vrijeme Domovinskog rata, pod embargom na uvoz oružja, uspjela formirati dvije eskadrile lovačkog zrakoplovstva, a danas ne može održati dežurnu paru.

Posljednje prolongiranje objave o tome koji je zrakoplov najprikladniji da zamijeni MiG-ove u HRZ-u dogodilo se, službeno, zbog katastrofalnih posljedica potresa na Banovini. Neslužbeno, uz reakciju javnosti zbog činjenice da se odluka o nabavi novog zrakoplova donosi usred krize uzrokovane potresom i pandemijom, Vladu brinu i reakcije onih koji ne prođu na natječaju.

Nije tajna da u Vladi preferiraju francuski Rafal, ali pravo je pitanje koliko su Amerikanci sa svojim F16 Viper spremni pretrpjeti poraz na ovom natječaju. Pogotovo u svjetlu činjenice da su dosad HV-u donirali više od 500 milijuna dolara vojne opreme. Također, sve su glasniji i Šveđani koji tvrde kako su od početka u lošijem položaju na ovom natječaju. Kada se spoj potresa, krize i želje da se ni jednog ponuđača ne naljuti prenese u hrvatske političke prilike u kojima je ratno zrakoplovstvo na začelju svih državnih prioriteta, dobijete beskonačna odgađanja.

Radna vojska

Tračak nade u razboritost Vlade pojavio se u prosincu, kada su Amerikanci objavili vijest da se odobrava prodaja paketa od 76 oklopnih vozila Bradley i više tisuća protuoklopnih TOW projektila Hrvatskoj. Cijeli posao procijenjen je na 757 milijuna dolara.

Pojedini analitičari smatrali su kako je nabava Bradleya kompenzacija Amerikancima za izbor francuskih Rafala na natječaju za novi višenamjenski borbeni zrakoplov. Mislilo se kako se Šveđani mogu odobrovoljiti budućom nabavom nove serije protubrodskih raketa RBS 15. Na taj način, uz već izgrađene saveze, otvorili bi potpuno nove specijalne veze i mogućnosti za opremanje i uvježbavanje naših oružanih snaga novim naprednim sustavima.

No, da bi se odigrala ovakva partija u međunarodnim odnosima, potrebna je vizija i želja. Potrebna je i određena vrsta strasti prema vojsci i sigurnosnom sustavu. Dakle, sve ono čega su se Hrvati riješili na putu prema članstvu u EU. Želja za snažnom nacionalnom oružanom silom spremnom odgovoriti na sve izazove odavno je proglašena reliktom prošlosti i ostacima balkanskog militarizma. Vojska i izdavanja za vojsku u Hrvatskoj su prihvatljivi samo ako se nabavljaju radni strojevi, kanaderi, lopate i gumene čizme. Štoviše, ideal bi u Hrvatskoj bila vojska u gumenim čizmama i s lopatom u ruci.

Interesantno bi bilo popratiti indekse ekonomskog rasta svih država u okruženju koje u posljednje vrijeme ulažu u opremanje svojih oružanih snaga. Od Mađarske, Srbije, Češke, Slovačke, Poljske do Rumunjske. Sve one bilježe stope ekonomskog rasta o kojima Hrvatska može samo sanjati.

Što je zaključak? Za vođenje državne razvojne politike, od gospodarstva do obrane, nije dostatno samo biti pristojan proeuropski orijentiran političar. Nije dovoljno samo biti hvaljen od briselske administracije. Hrvatskoj su potrebni energični vizionari koji znaju upravljati procesima. Potrebni su nam ljudi kojima je Hrvatska centar svijeta, a tek potom Bruxelles. Dakle, iskoristimo članstvo u Europskoj uniji, budimo dio europske obitelji, ali ne očekujmo rješenje za sve naše probleme iz Bruxellesa.

Kolektivna sigurnost

Očito je da MiG-ovi neće dočekati novi zrakoplov na ulazu u hrvatski zračni prostor. Koliko će vremena proteći od trenutka kada posljednji MiG bude deponiran na rubu Plesa do trenutka kada će novi zrakoplov s oznakama HRZ-a patrolirati iznad Lijepe Naše, vjerojatno nitko u Hrvatskoj ne zna.

Radi li se na nekim dodatnim ugovorima prema kojima bi ona strana koja pobijedi na natječaju osigurala dežurni par na Plesu kao premosnicu dok odabrani zrakoplovi ne postignu punu operativnu sposobnost? Bojim se da na tome nema tko raditi, niti ima hrabrosti državnom vrhu ponuditi takvu mogućnost. Poslovično nezainteresiran državni vrh sve naše probleme vezane uz ratno zrakoplovstvo riješio je ugovorima s Talijanima i Mađarima i raspodjelom zračnog suvereniteta između naših susjeda.

I to u trenutku dok u Italiji i dalje egzistira sve glasnija esulska vlada u izbjeglištvu, a mađarski premijer ističe sve veće i veće karte predtrianonske Mađarske u svom uredu. Međutim, svi smo mi dio europske obitelji i trebamo se pouzdati u kolektivnu sigurnost, zar ne? Baš kao što smo se pouzdavali tijekom aktualne pandemije Covida…