BURSAĆ: Da li se to Srbiji događa građanski rat?

Pa dobro, Srbijo, da li ti se to upravo dešava ono što si decenijama izvozila po regionu? Da li ti se rat, poput krvavog bumeranga, vraća kući?

Ne pitam ja, pitaju tvoje ulice, tvoji suzavcem natopljeni trgovi, tvoji prebijeni i krvavi građani. Pita to i tvoj predsjednik Vučić, koji se – gle ironije – sada poziva na mir, dok iz dana u dan zveckaju palice, baklje i pištolji.

Srbija, to je ona zemlja koja, prema vlastitoj propagandi, nikada nije učestvovala ni u kakvoj agresiji. Nikada, vele, nije napadala Sloveniju. Nikada nije granatirala Dubrovnik. Nikada nije opsjedala Sarajevo. Nikada nije stajala iza Srebrenice i Ovčare. Nikada nije progonila i ubijala Albance s Kosova. Nikada nije izvela litijaško-četničku kontrarevoluciju u Crnoj Gori. Sve to se, kaže mit, desilo nekako samo od sebe – eto, pobunila se vojska, otkazao mozak paravojnim formacijama, i naravno, sve to ‘bez bilo kakve veze’ sa Beogradom.

A sada, 2025. godine, gori Novi Sad, dimi se Beograd, a pištolji se potežu i to pred kamerama. Na ulicama – oni koji su do juče klicali istim onim vođama što su danas meta. Naspram njih – organizirane falange režima, u crnom, sa pirotehnikom, palicama i suzavcem. I nije to više standardna SNS-ova ‘predstava za narod’ – ovo je sukob dvije Srbije. Jedne koja je do juče bila tiha, poslušna i apatična, i druge koja misli da još vlada tuđim strahom. I obje su naoružane, bijesne i spremne na nasilje.

Vučić, majstor političke dvosmislenosti, sada prijeti riječima koje su do juče bile rezervirane za ‘neprijatelje’ sa druge strane Drine: ‘Građanski rat’. Samo što ovog puta taj ‘neprijatelj’ nije NATO, nije Sarajevo, nije Zagreb, nije ni Priština– to je drugi Beograd, drugi Novi Sad, druga Srbija.

I sad se treba zapitati: da li su sve one Ovčare, sve Srebrenice, sve Hladnjače, sve Tomašice, svi Biljani, sve Pionirske ulice – došle na naplatu?

Jer negdje je moralo doći do ispostave računa.

Kada decenijama negiraš tuđe grobnice, jednog dana počneš kopati svoje. Kada krv tuđe djece proglasiš ‘kolateralom’ ili ‘izmišljotinom neprijateljske propagande’, jednoga dana ista takva fraza padne na tvoju djecu. Kada za tuđe izbjegličke kolone kažeš da su ‘legitimna vojna meta’, jednoga dana i tvoja majka nosi zavežljaj niz blatnjavu cestu.

Srbija je decenijama živjela u permanentnom ratnom poricanju. Svaki krvavi događaj bio je ‘incident’. Svaka masovna grobnica – ‘namještaljka’. Svaka egzekucija – ‘pravedna osveta’. I sve dok su bojišta bila ‘tamo negdje’ i sve dok su mrtvi imali ‘tuđa imena’, činilo se da se rat može držati vani, na tuđem pragu.

Ali rat ne poznaje granice – naročito kad mu sam svojiom ideologijom otvaraš vrata.

Danas, ulica za ulicom, trg za trgom, Srbija gleda vlastiti ratni film – samo što ovaj put nema komforne distance. Nema Drine između. Nema ‘njih’ i ‘nas’. Samo ‘mi’ i ‘mi’, u istom kadru, s istim bijesom, istim oružjem, istim metodama koje su isprobavane po tuđim gradovima.

Ono što su devedesetih bili Knin, Sarajevo, Vukovar, Bihać, Peć i Prizren – danas su Bulevar Zorana Đinđića i Liman. Samo što kamere nisu NATO-ove, nego domaće.

I sad, kad predsjednik države i njegovi protivnici koriste istu sintagmu – ‘građanski rat’ – vrijedi je shvatiti ozbiljno. Jer građanski rat nije samo rov i front, nije samo tenk na ulici. Građanski rat je kad se komšije po haustorima dijele na ‘naše’ i ‘njihove’, kad policija bira koga će štititi, kad se politička lojalnost mjeri spremnošću da udariš, zapališ ili prokrvariš za svog vođu.

Građanski rat je kad država stane na stranu ulice, a ulica se pretvori u državu.

Vučić sada glumi mirotvorca, jer zna da bi oružani sukob – makar i ograničen – bio kraj njegove vlasti. Ili kraj uopšte. Ali isti taj Vučić je godinama hranio taj bijes, te crne kolone, taj mit o nebeskoj Srbiji, tu politiku ‘svijet nas mrzi’. A kad si decenijama u permanentnom, neurotičnom ratnom stanju sa cijelim svijetom – neminovno završiš u ratu sa samim sobom i svojim narodom.

Srbija, dakle, večeras stoji pred ogledalom koje ne laže. To nije deluzivna refleksija iz ‘srpskog sveta’ – to je lice jedne zemlje koja se godinama pravila da ne vidi krv na svojim rukama. A krv, jednom kad krene, ne bira strane. Teče poput vode i puni sve ispuste i pore.

Pa kad se sada na beogradskim ulicama lome nevine glave, zapitaj se, Srbijo:

Da li si sigurna da to što vidiš nije samo tvoj rat iz ’91., ’92., ’95., ’99. – vraćen kući?

Jer ovaj put nema Drine da ga zadrži.

Uz želju da narod Srbije prođe što bezbolnije i bezbjednije, državi Srbiji želim potpuni reset i katarzu. Bez toga, sve je uzalud.