ČETNICI MU SVE OPISALI: Srpski novinar bio je najbolji svjedok zločina u Vukovaru!

POKOLJ NA OVČARI

Pokolj na Ovčari jedan je od onih zločina koji, unatoč brojnim sudionicima i svjedocima, nikada nije u potpunosti rasvijetljen.

Nedovoljno rasvijetljen zločin

Osim što je do danas nepoznato gdje je završio šesti autobus sa zarobljenicima koji su odvedeni na egzekucije, nedovoljno je poznat identitet samih počinitelja čiji broj, obzirom na broj žrtava, zasigurno nije mali.

Pričekalo se predvečerje, a onda su po nalogu Veselina Šljivančanina najprije izdvojeni novinar Siniša Glavašević i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier. Ubijanjem njih, započeo je masakr nazvan “najvećim pokoljem u Europi nakon Drugog svjetskog rata”.

Najrelevantniji svjedok zločina na Ovčari

O tome što se točno dogodilo na Ovčari u noći s 20. na 21. studenog, nagađa se već gotovo tri desetljeća. Rijetki preživjeli, točnije, grupica od sedam ljudi koja je puštena, sam pokolj nisu vidjeli. Počinitelji koji su se u početku time hvalisali, zauvijek su zatvorili usta onoga trenutka kada je zločinačka mahnitost popustila i kada su shvatili da su sudjelovali u pokolju koji je šokirao cijeli svijet. A žrtve? Žrtve su svoju sudbinu zauvijek odnijele u grob i to samo one čija su tijela pronađena. Stoga, jednim od najrelevantnijih svjedoka, koji je sve užase revno bilježio i zapisivao, smatra se  Jovan Dulović, srpski novinar kojem su na licu mjesta krvoloci “otvarali dušu”.

Stravični zapisi srpskog novinara

Dulovića su u to vrijeme njegovi istomišljenici nazivali “novinarom velike hrabrosti”… Kao novinar koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio ratni izvjestitelj beogradskog dnevnika “Ekspres politika”, bio je svjedokom krvavog, četničkog pohoda na Vukovar u studenom 1991. godine. Zahvaljujući svojim zabilješkama, dnevnicima i izvještajima, Dulović je usred Beograda svjedočio protiv 17-torice krvoloka optuženih za zločin na Ovčari. Jednako tako, bio je svjedokom na sudu protiv Slobodana Miloševića. Evo što je Dulović zapisao o konačnom udarcu četnika i JNA na vukovarske civile:

- 14. novembar 1991., 04.30

“Noćas su iz vedra neba pale dve bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozijom, što zvuči neubedljivo, jer sam bio sve vreme budan i sem hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo. Kasnije nam je jedan raketaš objasnio da su naši nevešto gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja.

Potpuno su mi nejasni sastavi nekih jedinica, ne znam ko su im komandanti, ko koga mora da sluša, šta je čije zaduženje… Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primer, ima najmanje vojnika JNA, a najviše dobrovoljaca, teritorijalaca, šešeljevaca, raznog drugog ološa. E sad, ko može, na primer, bilo šta da naredi grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cevi automatske puške? Gledao sam pre neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čista mira pobiju. Ovde se za ubistvo ne odgovara, a u pohod, odnosno napad, ide se samo kad se svi slože. Obavezno s nekom flašom rakije. Više je nego izvesno, bar kad je reč o jedinicama smeštenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka. Više puta se događalo da se pri podeli plena međusobno poubijaju.

- 20. novembar 1991., 11.30

Užas! Stotine ljudi, žena, dece, bolesnika, ranjenika, medicinskog osoblja izlazi iz vukovarske bolnice. Oseća se zadah smti, zapravo truljenja. Gasna gangrena, zapuštene rane. Preko puta bolnice stotinjak mrtvih civila: tela onih što su bili ranjeni i umrli u bolnici. Noću su ih izvlačili i ostavljali. Novinari saleću desetak časnih sestara koje nose tek rođene bebe. S mirnoćom i osmehom časne sestre odbijaju da bilo šta kažu.

Major Šljivančanin opet koristi priliku i glumi ratnika. Prekjuče nas je vodio u deo grada u kome su stotine građana Vukovara posle tri meseca izašle iz podruma. Pred stranim novinarima ručnom radio-stanicom Šljivančanin je zvao komandanta Vukovara Milu Dedakovića Jastreba da mu izađe na megdan junački. Prvo da popiju kafu, kako kaže Šljivo, a onda da se prihvate oružja. Ovoga puta ispred bolnice drži govor: “Gospodo novinari, trudimo se da pomognemo našem narodu i sprečimo ubijanje”. Lekarima Međunarodnog crvenog krsta Šljivo ne dozvoljava da uđu u bolnicu iako za to imaju sva neophodna ovlašćenja.

“U bolnici ima još stotinjak ljudi koji uopšte nisu bolesni ni ranjeni, a naoružani su i okićeni bombama”, objašnjava Šljivančanin lekarima Međunarodnog crvenog krsta kakva im opasnost preti ako uđu u bolnicu. Uprkos insistiranju, major im nije dozvolio. “Ovo je zona ratnih dejstava i svako može u trenutku da izgubi glavu ako se ne drži propisa. Naša želja je da svima pomognemo”, viče Šljivančanin, ali ga malo ko sluša.

- 21. novembar 1991., 8.00

Nešto se žestoko događalo protekle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim streljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenima iz vukovarske bolnice. “Noćas smo ih od sedam uveče do jedan ujutru ubijali na Ovčari i Petrovoj gori”, priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutarnju kafu i puši na dugačku muštiklu. “I to baš danas na moju slavu Svetog Arhangela. Joj, da si čuo kako mole, cvile, plaču i tvrde da oni nisu ni na koga pucali i da nikog nisu ubijali.” Mnogo opširnija u opisivanju streljanja bila je izvesna Dragica Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer se svi koji su streljali na Ovčari sad hvale time. Tela pobijenih zatrpao je buldožer. Ubice su brižljivo opljačkale žrtve: prstenje, burme, lančiće, ručne časovnike. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi video kako mu funkcioniše novi skraćeni automat AK-74. Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zarobljenike. “Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju, te sam morao da angažujem ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljivosti o ovome svi da znaju, i da znaš, neće ovo ispasti na dobro”, kaže jedan komandir čete TO. Zanimljivo je da niko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti.”

Više sličnih tema čitajte na portalu Vukovar2020.