‘ČETNICI SU GA UBILI PENDREKOM’ Braća branitelji opisali pakao Vukovara: Iživljavali su se dok čovjeku nije pukla lubanja. Srce mi je skoro stalo

ZAVRŠILI U LOGORU

Gledajući slike i scene iz Vukovara na televiziji, braća Zdenko i Marijan Capek u rujnu 1991. odlučili su krenuti u obranu toga grada.

Stariji brat Zdenko sa svojim prijateljem išao se prijaviti kao dragovoljac u rat. No, mlađi brat Marijan nije htio propustiti takvu priliku te se i on, sa samo 22 godine prijavio. Mislio je kako je fizički jak, čvrst, spreman na sve. Njihovu je priču objavio HRT.

Njih dvojica prema Vukovaru su krenuli sa Zagrebačkog velesajma. Ukrcali su se u autobus u kojem je bilo još momaka. Marijan je istaknuo kako su svi dečki krenuli put Vukovara pjevajući, hrabro s osmijehom na licu, ali primijetio je čim su se približili Ivankovu, da je pjesma stala, tišina se uvukla u autobus i vidio se strah u očima mladih dragovoljaca.

Vozač ih je ostavio na cesti, a u daljini su se čuli pucnjevi. Krenuli su kukuruznim putem prema Vukovaru. No, tada nisu znali da je upravo njihova grupa zadnja koja ulazi u taj, već razrušeni grad.

Dan kad su saznali da je poginuo Blago Zadro

Zdenko je ispričao kako su se baš taj dan vodile velike borbe. Obojica su osjetila strah, ali i miris baruta i dima. Kuće su gorjele, jednostavno prava kataklizma.

“Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i zraka”, ispričao je Zdenko za HRT.

Marijan se prisjetio kako je svaki dan bio težak, nije bilo odmaranja niti opuštanja. Borbe su se vodile danonoćno, kuća za kuću, ulica za ulicu. Saznali su da je poginuo i njihov hrabri zapovjednik Blago Zadro. Obrana je već tada bila slabija, polagano su pucale uzde, a najvažnije je postalo spasiti svoju glavu.

‘Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu’

Obojica su se pitala što im je ovo trebalo, mogli su još uvijek ispijati kavu na zagrebačkom glavnom trgu. No, to je trajalo samo minutu. Znali su da moraju, zajedno s ostalim braniteljima, obraniti hrvatski Vukovar.

“Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu. Sad moraš razmišljati o sebi. Sjetimo se svih tih dečki i danas, trideset godina poslije, ali ti jednostavno ne stigneš. Ne stigneš o tome misliti. Tisuću puta sam sebe ulovio da ne mislim na brata, što će se njemu dogoditi, jer nemaš vremena. Ne stigneš misliti. Misliš o tome da ti moraš preživjeti, taj trenutak, tu sekundu. Postoje ulične borbe, vi ne razmišljate hoće li vam brat biti ranjen ili hoće li suborac biti ranjen. Vi razmišljate kako sačuvati svoju glavu”, rekao je mlađi Capek.

Početkom studenoga shvatili su da nešto nije u redu. Nisu dobivali prave informacije. Iako su bili razdvojeni, saznali su kako su se zapovjednici Vukovara povukli i otišli u proboj.

‘Usprkos svemu, Vukovar nije prodan’

Zdenko je naglasio kako se ni u tim trenucima nije osjećao napušteno. Kazao je da je bio svjestan situacije i da je bilo iluzorno očekivati da netko dođe u pomoć te da se uspije probiti do Vukovara.

Marijan je istaknuo da usprkos svemu Vukovar nije prodan.

“Morate znati da je to ’91 godina, stvaranje Republike Hrvatske. Hrvatska nema vojsku, Hrvatska se brani s 35 do 40 tisuća ljudi. To ćete danas teško čuti, zato što mi Hrvati o sebi imamo jako veliko mišljenje i da smo mi veliki branitelji i ratnici. No, moramo biti svjesni kada se napala hrvatska država da je svega 35 do 40 tisuća dragovoljaca Domovinskog rata izašlo van i reklo – e, nećete”, kazao je.

Stajićevo i Srijemska Mitrovica

Stariji brat Zdenko rekao je kako su se ljudi počeli polagano okupljati u obućari te da su svi željeli biti na jednom mjestu, a civili koji su ostali u gradu osjećali su sigurnost uz svoje branitelje. Četnici su tenkovima okružili obućaru, prijetili da će ubiti civile ako se naši borci ne predaju. Borci su predali svoje oružje i pali su u ruke Jugoslavenske narodne armije.

I tada kreće pravi pakao. Odvedeni su u logor Stajićevo. Četnici, rezervisti Srbije tukli su hrvatske branitelje, ali i one Srbe koji su branili svoj dom, te koji nisu podržavali velikosrpsku politiku.

“Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga s pendrekom. Nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne s onom dužom stranom, već s onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo”, poručio je Zdenko.

Braća Capek premješteni su u logor Srijemska Mitrovica. Obojica su kazala kako su uvjeti u tom logoru bili puno bolji nego u Stajićevu, no, ispitivanja su bila puno brutalnija.

Dolazak Crvenog križa i povratak u Zagreb

U jednom trenutku došao je i Crveni križ te je popisao sve zarobljenike. Tada su svi naši branitelji, pa tako i braća Capek, osjetili veliko olakšanje, jer nisu više broj, sada imaju svoje ime i prezime.

Prolazili su dani, pa i mjeseci, batine su i dalje bile svakodnevica, ali došao je i taj dan, 22. svibnja 1992. Braća Zdenko i Marijan pročitani su na popisu za razmjenu. No, ni tada nisu mogli odahnuti. Prije ulaska u autobus, Zdenko je dobio još par udaraca. U Zagrebu na Trnju kod Kemijske škole dočekala ih je obitelj. Uz suze radosnice, bilo je tu i mučnih scena.

Danas su obojica posvećeni radu u Udrugama branitelja. Marijan je i autor Festivala domoljubnog filma “Gordan Lederer”, dok je Zdenko aktivan u Udruzi zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara.

“Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bi bio pametniji i vjerojatno ne bi ulazio kao Rambo”, zaključio je mlađi Capek.