'Četnici su klali i ubijali, a mladić je ušao u ambulantu i kazao 'mojoj materi visi noga, spasite je''
Zadarski infektolog i sveučilišni profesor Boris Dželalija napisao je roman “Gospodar svojih odluka”, a u njegovu glavnom junaku, liječniku Mislavu, svi prepoznaju njega
Kada su nedavno zadarski ogranak Matice hrvatske i Matica hrvatska objavili roman zadarskog liječnika i sveučilišnog profesora Borisa Dželalije “Gospodar svojih odluka” bilo je jasno da se radi o intrigantnom štivu i još intrigantnijoj temi. Ovaj vrsni liječnik i prije svega veliki čovjek bio je sudionik brojnih nacionalno bitnih događaja, donosi Večernji.hr .
Potraga za životom u istini
Njegov roman prati životni put siromašnog dječaka Mislava iz Dalmatinske zagore i ispričan je u trećem licu. Roman je to koji govori o djetinjstvu, školovanju, dolasku u Zadar, Domovinskom ratu i poraću te završava borbom s pandemijom, jer Mislav je postao liječnik. Nije u tome teško prepoznati samog autora, ali dr. sc. Boris Dželalija je i mnogo više od toga.
Primjerice, on je liječnik koji je kod 40 radnika pri proboju tunela Sveti Rok dijagnosticirao Q-groznicu, kada nitko drugi nije znao zašto su masovno oboljeli od upale pluća. Mnogo je puta upozoravao Virane da su povraćanja i proljevi rezultat miješanja voda iz bunara i septičkih jama, često je apelirao za nabavu seruma protiv otrova crnih udovica, upozoravao ljude da se dobro obuju i čuvaju otrovnog pauka...
Boris Dželalija, rođen 1955. godine u Ključu na Miljevcima kod Drniša, veliki dio svoje karijere posvetio je Infektologiji zadarske bolnice, a prije nekoliko godina prešao je na Sveučilište u Zadru. Osim liječničke i vojne karijere, u kojoj je dosegao čin pričuvnoga pukovnika HV-a, prepoznat je i kao posvećeni humanitarac, te je nedavno odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u humanitarnom i znanstvenom djelovanju.
No, od svih tragedija koje su “ušle” u njegov rok službe i kojima je svjedočio, najviše ga je obilježila i dojmila žrtva Škabrnje u Domovinskom ratu. Upravo je to središnja tema njegova romana, napisana tako da bi mogla poslužiti kao idealan predložak za film. A svi koji su je već imali prilike pročitati, u liku doktora Mislava prepoznali su upravo njega.
– U Mislavu i ja prepoznajem sebe, često se izjednačavam s njim, rado bih želio biti kao i on. Želim ga doraditi, nadograditi, upotpuniti. Mislav od ranog djetinjstva do danas stalno traga za životom u istini, a uvijek su postojali razlozi “doziranja istine“, često mu se kazivalo da nije vrijeme za istinu, da ona donosi opasnost i pogibelj. Stoga, nije lako živjeti u takvim okolnostima, naročito nije lako Mislavu i njemu sličnima koji se drže Isusovih riječi “istina će vas osloboditi” – ističe Boris Dželalija.
Privatna arhiva
A u samom romanu najpotresniji su oni dijelovi knjige koji su ujedno i potresno svjedočanstvo tragedije u Škabrnji:
“Ponedjeljak, 18. studenoga 1991. u Škabrnji, nije samo dan kojega se Mislav stalno sjeća i nikada ga ne zaboravlja. To je dan u kojem stalno živi. Bilo je jutro, prava studen. Probudile su ga četničke granate. Srbočetnička neman napala je našu Škabrnju. Škabrnja je krvarila, četnici su klali i ubijali, palili su plodnu, nama milu i dragu hrvatsku zemlju... Duboko je u njegovo sjećanje urezana slika ulaska mladog čovjeka u ambulantu, njegova blijedog lica, izbezumljenoga praznog pogleda, drhtavoga i jedva čujnoga glasa i nerazgovijetnih riječi: ‘Mojoj materi visi noga, krvari, ljudi moji, spasite je, spasite je, molim vas!’... Stigli su za desetak minuta u dvorište obitelji Žilić, gdje je na tlu ležala nepomična i okrvavljena Milka s višestrukim prijelomima potkoljenice i vanjskim krvarenjem... Mislav, uživljen u sve to, stalno je mislio na svoju obitelj. Njegovoj kćeri, tatinoj miljenici, nedostajala su još dva mjeseca do punih pet godina...
Rade, iako je prepoznao glasove domaćih ljudi, glasove svojih Škabrnjana, s nevjericom je provirio glavom kroz otvor na ulazu u kanal i u tili čas izgovorio: ‘Doktore, ovo su naši, spašavajte glavu, biž’te s njima!’ Prije napuštanja kanala u kojem je bilo sklonište od gelera neprijateljskih granata, u silnom, ali kontroliranom uzbuđenju izvukao je Mislav iz torbe posuđeni napunjeni pištolj ‘tetejac’ 7.62 mm, repetirao ga i zapitao Radu: ‘Sigurni ste da su to naši?’ Čudeći se i zureći u Mislava, odmah mu je odgovorio: ‘Naši su, doktore. A što će vam pištolj?’ Mislav je na to tiho odgovorio: ‘Ako su naši, nećete čuti pucnjeve. Ako čujete pucnjeve, nećemo se više živi vidjeti.’
Mislav, uvijek gospodar svojih odluka, između smrti i zarobljavanja u četničke ruke odabrao je smrt. Pucnjevi se nisu začuli. Bili su to hrvatski vojnici... Mislav i Brene priključili su se manjoj grupi Škabrnjana, hrvatskih vojnika i zajedno u traženju opstanka na životu pošli u nepoznato i nesigurno. Sljedećih četiri do pet sati za spas svoga života svi su morali puzati, preskakati zidove i opet puzati, trčati, zastajati, a četničke granate i puščani metci padali su i zujali blizu i sve bliže i bliže... Nije mu, kao ni drugima iz skupine, preostalo ništa drugo nego ležati na leđima i moliti se dragom Bogu za spas života. Tako je i bilo, a pucnjava se konačno počela pomalo smanjivati i primirivati... Zajedničkim dogovorom – među njima nije bilo zapovjednika, a tako ni zapovijedi – svi su se istodobno pridigli, preskočili i taj posljednji zid.
Čovjek gospodar odluka
Tako su umorni i iscrpljeni stigli na cilj, zašli u nasade škabrnjskih bajama i provlačili se između njihovih stabala, nastavili svoj još uvijek neizvjestan i nesiguran put iz škabrnjskoga pakla. Pred njima su se, ne tako daleko, pokazale kuće susjednoga sela. Bio je to samo privid da su se izvukli iz neposredne opasnosti i odmakli od ralja neprijateljskih zvijeri. Odjednom su iznad njih doletjeli neprijateljski borbeni zrakoplovi. Netko iz skupine krikom je zavikao: „Brzo, brzo, odmah u smrike, bacajte se, bacajte u smrike… u smrike!... Svaki njihov let donosio je potporu četničkim zlikovcima, a Mislavu i njegovim vojnicima i prijateljima smrtonosni teret. Zrakoplovi su izbacili svoj teret, a oni su se izvukli iz smrika. Noć se spustila, a oni su stigli u Jošane. Škabrnja je gorjela u plamenu, a u njoj, u tom pitomom hrvatskom selu trajao je bal četničkih vampira u režiji takozvane Jugoslavenske narodne armije uz pasivno i krajnje neljudsko držanje europske i svjetske političke elite i diplomacije...”
Na upit što ga je motiviralo za knjigu dr. Dželalija kaže kako je imao snažnu potrebu naglasiti da se treba boriti ma koliko to bilo teško:
– Ja sam kroz roman progovorio o istini o svom životu, ali i o borbi za istinu u kojoj je čovjek, ovdje Mislav, uvijek gospodar svojih odluka. Istina je da je u Škabrnji počinjen strašni zločin za koji nitko nije odgovarao i iako sve ljude respektiram, moram istaknuti da nije moguće da nitko u susjednim Biljanima ne zna tko je počinio te zločine. No, roman ne završava ratom. U njemu pišem i o epidemiji koronavirusa, koja se dogodila i koja nije sporna. No i u ratu s koronom ima profitera, baš kao što ih je bilo i u Domovinskom ratu. I tu istinu treba reći – zaključuje zadarski infektolog.
