Čika Brane je 1991. smaknuo Danijelova oca: Hrvatska mu je dopustila da prođe bez kazne

ZLOČIN U VOĆINU

Pokolj u Voćinu koji se odigravao 12. i 13. prosinca 1991. godine slovi za jedan od najsurovijih ratnih zločina iz Domovinskog rata. Pripadnici Belih orlova i paravojne Voćinske čete na najsurovije načine tada su pobili 48 hrvatskih civila koji su danima uoči pokolja živjeli u strahu od naoružanih Srba, a sa kojima su sve do tada dijelili i dobro i zlo.

“Toga dana čuli smo da su se zaredale detonacije koje su bile sve bliže i bliže. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve”, ispričao nam je jednom prigodom Danijel Medić koji je u vrijeme masakra imao samo šest godina.

Nakon toga su im, kaže, zapalili kuću, a zatim su ispred podruma začuli korake i glasove. Onda im je netko naredio da svi izađu, a Medić kaže da je odmah prepoznao glas:

Vidio je kako “čika Brane” puca njegovom ocu u glavu

“Bio je to glas Branka Olivera, zvao sam ga ‘čika Brane’ jer sam ga dobro poznavao, igrao sam se sa njegovom djecom. Osim mene, iz podruma je izašao moj otac, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić i Stjepan Jurmanović. Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Taj Brane je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj. Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta, okrenuo se i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina”, opisao je užasne trenutke Danijel Medić.

Bježeći kroz Voćin čije su ceste, podrumi i kuće bili prekriveni leševima žrtava koje su zaklane, ubijane sjekirama i rezani motornim pilama, tada 6-godišnji dječak koji je u minuti izgubio sve – nije mogao znati kako će završiti i njegova sudbina.

Naknadno je otkriveno kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, dok je Marijana Đuzela sa nekoliko hitaca u glavu ubio Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla kojem su prethodno motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli su Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće.

Danijel Medić/Foto: Privatna arhiva

Sud mu nije vjerovao, Branko Oliver nije osuđen

Susjeda Katica Tomić opisala je kako je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu četnici su ih zaklali, bacili u kuću bombu, a potom je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću gdje stanuju Stjepanovi roditelji Jakob i Anđela Štimac. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom, a kao sudionici pokolja prepoznati su Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić…

Svega toga u trenucima bijega nije bio svjestan šestogodišnjak koji je trčao sve dok nije pao u ruke paravojske koja ga je strpala u autobus i odvezla u Srbiju iz koje je otpremljen u banjalučki logor u kojem je bio zatočen mjesec dana. “Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad nama. Ćuškao me i vrijeđao tko je stigao. A onda je moja majka, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, konačno doznala gdje sam. Došla je u Banja Luku, otkupila me za 4000 franaka i odvela me”.

Punih 12 godina nakon zločina, Medić koji je tada napunio 18 godina pozvan je na suđenje Branku Oliveru, ubojici njegova oca: “Zaključeno je da sam zbog godina u kojima sam vidio zločin nevjerodostojan svjedok, a Oliverov odvjetnik je znao što radi. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana. Odmah su mi dijagnosticirali PTSP, ali su i zaključili da je bez obzira na protok godina moj iskaz u potpunosti vjerodostojan. Ipak, Branko Oliver nikada nije osuđen za ubijanje u Voćinu i ostao je živjeti u Dardi u kojoj je, čujem, preminuo prije par godina.