ĆIPE POČEO PISATI O VUKOVARU: Detaljno je opisao što su jeli i pili tijekom opsade grada te zašto su palili novac

Zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe je, kako je u utorak najavio, na Facebooku počeo pisati o Vukovaru.

Na početku je opisao kako je izgledao Vukovar od polovice rujna pa sve do 20. studenoga 1991. godine.

Kazao je kako u gradu nije bilo struje ni vode, a trgovine nisu radile pa se ništa nije moglo kupiti. Nije bilo ni policije koja je bila na prvoj crti obrane grada pa nitko nije mogao provoditi ni zakone.

“Zamislite grad u kojem mladi ljudi od 18-25 godina s puškom u ruci imaju sve ovlasti i nitko ih ne može zaustaviti, a oni umjesto pljačkanja i ubijanja izaberu brigu za svoje sugrađane bez obzira na nacionalnost i vjeru. Da, to se dogodilo u Vukovaru”, piše Ćipe pa nastavlja o tome što su jeli i pili.

“Kada pričam o hrani u Vukovaru moram spomenuti Vrbovački narezak jer smo ga spremali na sve moguće načine, čak smo ga znali i pohati. Nakon nekog vremena povraćalo nam se od njega. Da svaki dan jedeš kavijar za neko vrijeme bi ti se ogadio, a kako ne bi mesni narezak. Danas, 30 godina poslije kada ga vidim na polici u trgovini izgubim tek isti tren. Vodu za piće i oprati ruke vadili smo iz bunara koji je bio u blizini, a o tome što je sve upalo u bunar od silnog granatiranja i kakvu smo vodu pili niti smo razmišljali niti htjeli previše istraživati. Bitno da nisi žedan i to je to”, opisuje Ćipe.

Prisjetio se i kako su pravili kruh. “Veliki problem u opkoljenom Vukovaru bio je kruh, ne zato što je falilo brašna, ipak smo mi bili srce Slavonije, nego nije bilo kvasca pa se kruh pekao bez njega. To čovjek stvarno treba probati i kada je relativno frišak može poslužiti kao hladno oružje. Da ga nekome baciš u glavu kao da si ga pogodio kamenom, toliko o mekoći. Nismo mi bili razmažena derišta, sve smo mi to prihvatili kao normalne stvari i nismo pravili drame oko takvih sitnica kao što su hrana, voda, kruh i osobna higijena. Improvizirali smo sve u hodu i bili smo uz sve te nedaće vedrog i nasmijanog duha. Znali smo kada smo imali vremena otići do svojih kuća i donijeti iz pušnice šunku, kobasice i kulen, samo što bi to trajalo par dana jer 18 mladih momaka koji se cijeli dan nadmudruju s četnicima navečer bi pojeli pečenoga vola, a ne šunku ili kulen”, kaže.

Sjetio se i jednog obroka koji mu je najviše ostao urezan u pamćenje. “Konzerva srdele u ulju. Nikada je slađe nisam pojeo u životu, a jeo sam je prljavim i zakrvavljenim rukama izlomljen od batina u autobusu u Mitrovici. Bila je bolji obrok nego danas najskuplja hrana u elitnom restoranu. Takav osjećaj može napraviti samo velika glad. Kada čovjek ne jede tri dana i tri noći onda mu se čini srdela u ulju bez kruha prava poslastica. Zato je više nikada nisam niti probao, da ne pokvarim doživljaj”, prisjeća se.

Za novac je kazao kako u paklu rata nema moć kakvu ima u miru. “Mogao si ga imati pune džepove, ali isto možeš poginuti. Metku, granati, a kasnije i četničkom nožu nije značio ništa. Ginuli su svi, imali novce li ne imali. To je jedno predivno životno iskustvo. Živjeti neko vrijeme, a ne razbijati glavu oko novca je stvarno lijep osjećaj. Razbijali smo glavu o puno važnijim stvarima od novca. Razmišljali smo o tome kako obraniti grad od krvnika.

Kako se približavao neminovni pad grada zapravo što smo i imali novca kod sebe počinje predstavljati problem. Četnička propaganda pumpa srpsku javnost zbog fijaska i blamaže na Vukovaru da se u gradu bore strani plaćenici i ako ti nađu novac evo im za njihovu glupu glavu i dokaz da je to tako. Odlučujemo riješiti ga se. Palimo cigarete s novcem tako da ga smotamo u tuljak i kad plane zapalimo cigaretu s njim uz veliki smijeh i zezanciju. Neki su dečki davali novac ženama u tvornici Borovo prije predaje da ga iznesu van i daju njihovim obiteljima ako dođu u Zagreb. Mi smo znali da nam novac neće biti potreban tamo gdje nas četnici odvode.

Na pretresima kod zarobljavanja prvo pitanje je gdje ti je novac i van iz džepova s njim. Oni su zbog njega valjda i ratovali, a mi smo se 90 dana od njega odmorili. Bilo bi dobro da svaki čovjek na svijetu osjeti da novac nije mjerilo nečije veličine i vrijednosti. Ima situacija kada i moćni novac gubi smisao, a ljudskost i čovječnost ga zamjeni. To je stvarno fenomenalan osjećaj.

Danas kad gledam koliko neki ljudi imaju novca i hrane te koliko su nezahvalni na tim darovima bude mi ih žao. Mi u Vukovaru nismo imali novca niti hrane ali imali smo sebedarje, ljubav i prijateljstvo što na kraju i je bit života”, zaključio je današnji saborski zastupnik.