Da budemo jasni – bio je to naš rat!
U studenom 2016. napisao je ovaj tekst poznati mostarski pisac Darko Juka, a 2020. uvršten je u njegovu knjigu Jukine crtice , objavljenu u nakladi Matice hrvatske Mostar:
HERCEG BOSNA
Zažmirite i zamislite psihozu nadolazećeg rata u BiH… Druga je polovica 1991. godine…
Još od kolovoza 1990. u Hrvatskoj se domaći Srbi poigravaju oružjem, preprečuju prometnice i zlostavljaju civile. Ozbiljniji oružani sukobi kreću se od travnja 1991., da bi mjesec poslije došao do pokolja nad redarstvenicima u Borovu Selu, au kolovozu te godine i do početka najveće krvavije bitke Domovinskoga rata – one za Vukovar.
U hrvatskim domovima Bosne i Hercegovine pomno se prati program HRT-a, s kojeg vrište krvavi snimci raspojasanih bezumnika koji ubijaju narod koji je do jučer živio mirnim životom jedne prosječne istočnoeuropske države, sa svakodnevnim obvezama posla, škola, ručka, obiteljskih i prijateljskih susreta… Mrak se navukao na ovaj dio europskoga neba i više ništa nije bilo isto…
Malobrojni su se i tada uvjeravali kako će sve to zaobići BiH, premda su joj se granice, pritisnute zlogukom silom JNA i srpskih paravojnih postrojbi u plamtećoj Hrvatskoj, tada doimale tješnjima nego ikada prije. Ne, oni kojima su otvorili oči tenkovi s Pologa, iz svibnja 1991. godine, ona armada koja je iz Mostara krenula pomoći uspostavljanju nedosanjane velikosrpske zapadne granice na crti Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica… oni koje je razbudio neuspjeli desant JNA na Bilama, poviše Mostara, od 20. rujna iste godine, kada su u Hercegovinu iz Srbije ušli dijelovi Užičkoga i Titogradskog korpusa JNA… čak i oni koji su spoznali stvarnost tek 2. listopada 1991. kada je Ravno sravnjeno sa zemljom i spaljeno zajedno s njegovim radom i borbeno nesposobnim pukom… oni su se krenuli organizirati i samostalno pripremati obranu u ratu koji nisu tražili, ali koji je već bio prešao prag Bosne i Hercegovine.
Zašto?
• Zato što je u Ravnomu bosanskohercegovačke civile (Hrvate), seljane koji su dan prije hranili stoku i pripremali ogrjev za zimu koju nisu dočekali, pobila regularna vojska SFRJ kojoj je BiH još uvijek pripadala, a koja je krenula od Hrvatske odsjevši Dubrovnik.
• Zato što je 6. listopada 1991. godine, nakon završetka krvavog pira u Ravnomu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio proglas u programu TV Sarajevo, poručivši: ”…vaše je pravo i dužnost, građani BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. (…) Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.”
Dakle, savezna je republika BiH napadnuta, njezini civili masakrirani, a pričuvne postrojbe JNA s prostora Crne Gore i Srbije raspoređivale su se istočnom stranom Hercegovine, sve do neretvanskih obala… U Vukovaru su pijani zločinci pucali na mrtva tijela civila i branitelja grada i, pjevajući, od Slobodana tražili salate za ”hrvatsko meso” koje se slagalo na hrpe… Više nije bilo dvojbi o tome koji će se užas svaki tren sručiti na nacionalno najmješovitiju republiku bivše Jugoslavije, s tenzijama koje su rasle još od 1986. i Memoranduma SANU-a, a napose od 1989. i Miloševićeva govora na Gazimestanu… Ne, prvi čovjek službene bh. vlasti, čovjek kojeg su Hrvati poslušali i propustili tenkove s Pologa (ipak omogućivši tim zastojem uspostavu obrane Kupresa i Splita), tih se istih Hrvata i jugoistoka svoje zemlje javno odrekao, kao zločesta maćeha svoje siročadi, prepustivši ih nemilosti razularenih četnika (kako su se sami nazivali).
Ovoliki uvod jer želim podsjetiti one kojima je nejasno i one zajednice koje uporno nastoje doznati što sve papire nekih sarajevskih tiskovina može otrpjeti (ali i one koji znadu na to nasjesti) 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku Herceg-Bosnu, zašto su 8. travnja 1992. osnovali Hrvatsko vijeće obrane (prvu uopće ustrojenu regularnu oružanu silu otpora agresiji na BiH) i poučiti ih kako smo 28. kolovoza 1993. reorganizirali HZHB u Republici unutar BiH, slijedeći smjernice međunarodnoga Owen-Stoltenbergova plana!
• Organizirali smo se jer nam je Vlada naše države okrenula leđa u jednom od najtežih trenutaka u povijesti suvremene BiH!
• Organizirali smo se kako nas ne bi dobili!
• Organizirali smo se kako BiH ne bi postala dio velikosrpskog političkog ozemlja!
• Organizirali smo se kako nesrpski narodi u BiH ne bi postali mrtvo meso za salatu na Slobodanovu, Radovanovu, Ratkovu i Dobričinu stolu užasa!
U odluci o uspostavi HZHB stoji kako će HZHB poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna neovisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju!
Na dan osnutka Herceg-Bosne pao je Vukovar, a dva dana poslije dogodila se i Ovčara. Ni pet mjeseci kasnije krenula je sveopća srpsko-crnogorska agresija na BiH i slomila zube upravo na HVO-u. Lipanjske zore iz 1992. prvom su pobjedom nad srpskom armadom u BiH uopće – izvojevao ju je HVO! Na upit: ”Zašto Herceg-Bosna u ovom trenutku?” njezin je prvi predsjednik Mate Boban tada odgovorio medijima: ”Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim kruži zlom. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.”
Toliko o samom ratu io nastanku zajednice čijom su svrhom bili i ostali: život, obrana i opstanak!
Ne, Herceg-Bosna nije bila niti separatističkom niti paradržavnom tvorevinom, a još je manje bila onim, zloćudno imenovanim, zločinačkim pothvatom! Ona je bila i ostala okvirom i jamstvom spasa, opstanka, preživljavanja i slobode ne samo Hrvata, nego svih njezinih građana. Tamo u BiH gdje joj vlast i vojna sila nisu dosezale, danas Hrvata više nema ni za jedan cjelovit postotak u popisu pučanstva.
HR Herceg-Bosna je, uz Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, bila supotpisnikom Vašingtonskoga sporazuma kojim je ustrojena Federacija BiH te je supotpisnikom i usvajanjem Ustava Federacije BiH. Prestala je postojati 14. kolovoza 1996. godine, svojom odlukom o ukidanju, kojom su sve vlasti Vlade HRHB prenesene na Vladu FBiH, a Vlada FBiH punopravnim i ravnopravnim priznala svu dokumentaciju, sudske i državne odluke, kao i sva djelovanja tijela HRHB i RBiH. Isto se dogodilo njihovim oružanim sastavima (HVO i Armija RBiH) koje su, po završetku rata, ravnopravno ušle u sastav Vojske FBiH koja je, pak, 2005. godine, s Vojskom RS-a, ravnopravno ušla u sastav Oružanih snaga BiH.
Naziv paradržavom Republike BiH, Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili Republike Srpske, naziv paravojske Armije RBiH, HVO-a ili Vojske RS-a (da postoji stvarna državna moć i vladavina zakona) podložno je pravnom gonjenju i kažnjavanju, kao djelo povređivanja državnog suvereniteta, dostojanstva i pravnoga uređenja BiH. Činjenica da to u stvarnosti nije tako objašnjava tako snažnu nostalgiju i tako snažno žaljenje za nestankom Herceg-Bosne s političkoga zemljovida.
Preskočit ću podrobno nabrajati što to danas Hrvati nemaju na polju politike, gospodarstva, kulture, obrane, umjetnosti, medija, školstva, zdravstva, športa – na polju ravnopravnosti i narodnoga identiteta. Navesti ću, zato što je izgubljeno nasljedstvo, izgubljena ostavština Herceg-Bosne, čija je Vlada, osim na obranu u tim vremenima krvave borbe za život, iskoračila u puno više…
Herceg-Bosna je imala svoj grb i svoju zastavu koji su danas, službeno, zastavom i grbom hrvatskoga naroda u BiH i, kao takovi, nepovrjedivi u očima Zakona. Imala je svoje pečate, dokumente, iskaznice, svjedodžbe, diplome, povelje, potvrde, automobilske pločice, i – povrh svega – svoje dostojanstvo i nemjerljivo poštivanje i ljubav naroda koji joj je pripadao!
Herceg-Bosna je ustrojila svoju vladu, svoj civilni i vojni pravosudni sustav, državne urede, agencije, uprave i zavode, svoj financijski, bankarski i gospodarski sustav… Osposobila je, u jesen 1992. godine, porušene prometnice, održala željeznički promet Čapljina – Ploče, povezala uništeni energetski, brzoglasni i poštanski sustav, uspostavila sustav zdravstva, školstva i socijalne skrbi… Osnovala je Željeznice. HB, Ceste HB, Poštu i telekomunikacije HB, Elektroprivredu HB, Šume HB, Vodoprivredu HB… U vrtlogu razaračke snage bespoštednog rata, već je 1992. obnovila rad dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola i ustrojila Sveučilište u Mostaru. Osigurala je rad Ratne bolnice Mostar, domova zdravlja i ljekarni, uspostavila središta za socijalni rad, Crveni križ HB, Vatrogasni savez HB, stare domove…
Herceg-Bosna je obnovila rad HŠK Zrinjski Mostar, pokrenuvši osnutak čitavoga niza športskih klubova. Osnovala je Nogometni savez HB i Prvu nogometnu ligu HR Herceg-Bosne, održavši 1994. i prvo nogometno prvenstvo u BiH od početka rata uopće. Nogometna je reprezentacija Herceg-Bosne 1996. odigrala i jedan međunarodni susret, protiv Paragvaja, kojeg FIFA bilježi kao službeni nastup. Košarkaški savez HB osnovao je Košarkašku ligu HB, a djelovali su i Prva rukometna liga HB, Prva šahovska liga HB, Prvenstvo HB u boćanju, Prvenstvo HB u kuglanju…
Kada su brojni mediji u BiH utihnuli, Hrvati su stvorili snažne tiskane i elektroničke medije – Hrvatska radiopostaja Mostar izrasla je u znak otpora agresiji na BiH u cjelini, a Televizija HB otvorila je put Hrvatima ispričati cijelom svijetu svoju stranu priče surovog rata i obrane. Obnovljen je i HKD Napredak, obnovljeno HGPD Hrvoje, ustrojeni Narodna knjižnica, HDHS Kosače, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, Društvo hrvatskih književnika HB, Društvo likovnih stvaratelja HB, Zavod za zaštitu spomenika kulture HB, Arhiv i Muzej HB, obnovljen je rad Simfonijskog orkestra Mostar, Umjetničke galerije, Lutkarskog kazališta Mostar…
Svaka od pobrojanih ustanova i organizacija dala je svoj nemjerljiv obol očuvanju i obnovi života i nadgradnji hrvatskoga narodnog identiteta u BiH, a kroz činjenicu da su mostarski lutkari (dok su neprijatelji sijali smrt) izvodili predstave po vrtićima, bolnicama i skloništima za ranjenu, prognanu i izbjeglu djecu, ispričana je cjelokupna priča o neslomljivom hercegbosanskom duhu.
Hrvatsko je vijeće obrane branilo i branilo ove krajeve, branilo je cjelovitost Bosne i Hercegovine, ljudski život i pravo na njega! Herceg-Bosna podarila nam je okvir očuvanja i nadgradnje narodnoga identiteta, njegovanja svoje prošlosti i izgradnje budućnosti! Samo zato što je postojala Herceg-Bosna i samo zato što je svaki onaj vojnik s grbom HVO-a na ramenu odlučio kako je njegov život manje bitan od budućeg života njegova djeteta – nismo svi ovdje postali mrtvim mesom za salatu na Slobodanovim stolovima!
A, da budemo jasni – bio je to naš rat!
