DAMIR KRZNAR: "Nismo bili agresivni... Nismo hvatali druge lopte... Nismo u napadu napravili puno prilika..."

Protivnik je više od nas želio pobjedu. Sve je to, između ostaloga, kazao nakon utakmice Damir Krznar. I bio vrlo realan, pravilno je skenirao ono što se događalo na travnjaku bečkog Weststadiona. No, upravo je Krznar čovjek koji mora objasniti i zašto se sve to zbilo, zašto je Dinamo izgledao tako očajno, nemoćno i izgubljeno. Protiv agresivne, motivirane, ali, na ovoj razini, ipak prosječne momčadi. Tko je kriv ako momčad u važnoj utakmici, u kojoj pobjedom može usmjeriti sezonu prema cilju, izgleda upravo tako kako je naveo Krznar? Tko je odgovoran ako netko 'više želi pobjedu' i što se to događa s momčadi ako ne želi dovoljno pobjedu?

Nema Arijana Ademija, što jest veliki hendikep. Prijelazni rok nije odrađen kako je trebao biti, neki su igrači olako otišli, oni koji su došli, uglavnom, nisu (zasad) pojačanja. Neki nisu prošli pripreme, bili su na Euru, stalno su u ritmu utakmica i malo su se 'ispuhali'. Ne mogu niti svi biti uvijek u formi. Sve smo to već napisali, prokomentirali, naravno da je puno detalja koji tvore uspjeh (i neuspjeh). Ali, nakon svega toga ostane na kraju teren. Momčad, igrači, trener. A tu ostaje pitanje je li ovo maksimum ove momčadi? Mislimo da nije. Tu neke stvari djeluju nelogično, neke stvari ne štimaju. Kako momčad koja je onako odlično odigrala u Genku, pa nanizala još neke uvjerljive pobjede i drugo poluvrijeme na Rujevici odjednom izgleda ovako bespomoćno? Kao što je izgledala i u prvom poluvremenu u Rijeci.

Mi danas ne znamo koja je prava slika ovog Dinama, kao što ne znamo niti koja je prava ideja Dinamove igre. Damir Krznar iz utakmice u utakmicu mijenja postavke, sustave, pozicije igrača. Bartol Franjić malo je lijevi bek, pa vezni, pa stoper, pa opet lijevi bek. Malo se igra s trojicom u liniji, malo s četvoricom, Petković je ponekad polušpica, ponekad špica, Ivanušec krilo pa vezni... Amer Gojak čitave je sezone, iz nekog razloga, u dubokom smrzavanju. I onda osvane odjednom u prvih 11 protiv Rapida pa već nakon 45 minuta sjeda opet na klupu!? Uvijek se netko iznenadi kad zaigra u udarnoj momčadi.

Petković malo jest ozlijeđen, malo mu nije ništa, pa mu opet jest, ako je doista nakon jednog udarca glavom bio onesposobljen za nastavak utakmice, zašto je onda uopće igrao od prve minute? Dvije utakmice zaredom mijenja na poluvremenu istog stopera, Lauritsena? Samo taj podatak govori puno o Dinamu i Krznaru. Puno nelogičnosti, lutanja, u Dinamovoj igri u Beču vladao je potpuni kaos. Krznarove odluke kao da su više odraz nesigurnosti i neodlučnosti nego jasne ideje i plana. I, to je mnogo veći problem od samog poraza. Kad igrači u samo 15, 20 minuta tri ili četiri puta naivno izgube loptu na centru za suparničku kontru, ili su toliko mentalno 'down', ili su preopušteni i nonšalantni ili se međusobno ne razumiju i ne znaju što moraju činiti. U svakom slučaju, to je za trenera problem! Nevjerojatno je kolike su ponekad rupe bile između Dinamovih linija, kako u Beču tako i u Rijeci.

Sve su to detalji koji govore kako je Dinamo danas u raskoraku, otprilike kao što je Dalićeva Hrvatska bila nakon ruskog srebra, kad su Vatreni igrali u rasponu od ponosa do ponora. Kao što je tada izbornik povlačio neke čudne poteze, nizao upitnike i mijenjao ideje od utakmice do utakmice, tako sad i Krznar na isti način traži 'izgubljenu nit'. No, ako stalne promjene i rotacije zasad ne donose ništa osim oscilacija, stalnih promjena gore-dolje, onda to nije pravi put. Od Tiraspola do Osijeka, od Genka do Rujevice ili Beča, prevelike su te amplitude.

Ništa nakon Rapida nije izgubljeno, naprotiv, Dinamo i dalje drži sve u svojim rukama. I nitko ne kaže da za dva tjedna neće deklasirati Rapid u Zagrebu i pokazati svoju 'pravu stranu'. Samo, tko zna hoće li dovoljno željeti pobjedu. Na Krznaru je da - žele!