DANAS UŽIVA U GOLFU, ALI MNOGI NE ZNAJU! Ovo je ljuti ratnik bez noge koji je radio čuda po Vukovaru

Brojne slike, prizori i video isječci s vukovarske bojišnice iz ’91. svjedoče o hrabrom, naoružanom branitelju u maskirnoj uniformi s crnom trakom oko glave. Jedna od onih fotografija na koju smo svi barem jednom naletjeli i koja je u vrijeme obljetnice pada Vukovara vrlo eksponirana je ova koja ovog branitelja prikazuje u jednoj kući dok se iza njega vidi plamteća zgrada.

S druge strane, svi su čuli za vukovarskog heroja Viktorina Jurića Pašu, no rijetki ga mogu spojiti sa ratnim fotografijama i onima iz današnjeg doba. Paša je, naime, jedan od onih branitelja koje je teško zamisliti u ulozi heroja koji tvrdoglavo i po cijenu života pokušava obraniti Sajmište, a upravo to je činio sa svojim suborcima iz HOS-a…

Paša danas slavi rođendan… Tome da je jedan od najcjenjenijih sudionika obrane Vukovara, svjedoče tisuće čestitki iz kojih se može iščitati veliko poštovanje prema čovjeku kojeg bi bilo najbolje opisati “gospodinom ratovanja”. 

Viktorin Jurić Paša rođen je u Bosansko-hercegovačkom mjestu Drijenča, no Domovinski rat ga je zatekao u Beču iz kojeg je kao dragovoljac došao ravno na karlovačku bojišnicu. Nakon toga, zajedno sa postrojbom HOS čiji je bio pripadnik, Jurić odlazi u Vukovar gdje sudjeluje u slavnoj i upornoj obrani Sajmišta. Paša je već tada važio za iznimno odvažnog ratnika, a to je nakon mučnog proboja u kojem je desecima kilometara nosio ranjenika, dokazao odlaskom u rodnu BiH kako bi se priključio obrani svog rodnog kraja. U jednoj od akcija, Paša je stao na minu i ostao bez noge…

“Preuzeo sam od njega ranjenika i stavio ga sebi na leđa, on je držao pušku. No, već nakon 200 metara noge su mi otežale zbog blatne slavonske ravnice. Zbog blata u koje su mi upadale čizme i koje se lijepilo po njima, imao sam osjećaj da mi je svaka noga teška 100 kila. Bilo je užasno teško kretati se, onako umoran i neishranjen. Od mojih 100 do 105 kila, ja sam iz Vukovara izašao sa nekih 73, 74 kilograma”, rekao je u knjizi Damira Markuša “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”.

Iako svoja ratna sjećanja rijetko dijeli, njegove objave o Vukovaru i Sajmištu jedne su od najživopisnijih i najdojmljivijih. 

" style="width: 0px; height: 0px; max-width: 0px; max-height: 180px;" />

Želio je Jean Michela na leđima odnijeti u proboj

“Zlatko baca bombe, jedna, druga, peta, jauci krici sve gledamo to je tu, tu na 5-6 metara. Vrt ima onu mrežu žicu za čuvanje pilića, nisu mogli od straha da to preskoče nego su tu žicu ispred sebe nosili. Opet rafali, krici, dim, miris smrti, miris dima i to tako traje. Novi četnici dolaze, nas ostaje sve manje i manje. Svaki put kada nosimo našega prijatelja, odlazi jedan dio nas. Zadnji dani, mrtvi na sve strane, mrtvog civila više nitko ne sklanja. Sa ulice osjećam kraj. Pitam se jesmo li izdani… Obilazim našeg hosovca francuza Jeana Michela, govorim mu na slabom engleskom i njemačkom da noćas idemo u proboj i da bi ga ja nosio. Imao je 48 kila. Odgovara mi on ‘No, no Paša! No problem, ‘Non, non Pacha, conventions de Geneve’…  Krivim sebe što nisam bio uporniji. Mislim da bi ga mogao nositi i spasiti….”, jedan je od njegovih osvrta na dane pakla.

Za Viktorina Jurića, ovo su sada samo sjećanja kojih se prisjeti u posebnim prigodama. Umirovljeničke dane mirno provodi sa svojom obitelji u Pazinu.