DARKO JE 13 DANA S BRATOM BJEŽAO IZ LOGORA! Ganjala ih cijela ‘RSK’: Tri sata preplivavali rijeku, spavali u šumi, ništa nisu jeli
NEVJEROJATNA PRIČA
Logor Batković kod Bijeljine je formiran u proljeće 1992.godine, odnosno padom Općina Bosanski Šamac, Modrića, Dervente, Doboj i istočno prema Tuzli.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
Srpske vojne i paravojne snage na čelu sa arkanovcima i belim orlovima sustavno su “čistile” područja i pretežno civilima punili logor Batković. Međutim, među njima su se našli Darko i Dragan Iveljić, braća iz Prijedora koji su se uključili u obranu svog kraja. Priča o tome kako su se našli u logoru Batković, a onda i pobjegli iz njega – potpuno je filmska…
Omarska, Manjača, Batković…
“Početkom srpnja 1992., zarobljeni smo, premlaćeni i odvedeni u logor Omarska… Vjerojatno ste čuli za njega, kao najgori logor u BiH, pa ne znam moram li vam opisivati kroz što smo prošli. Možda je jasnije kad vam kažem da smo iz Omarske u Manjaču brat i ja zajedno težili nešto više od 70 kilograma. Ja sam tada imao oko 35 kilograma”, doznajemo od Darka Iveljića iz Dugog Sela koji nam opisuje golgotu i najzloglasnijih logora u kojima je s bratom proveo 11 mjeseci i sedam dana.
“Nakon Manjače i neuspjele razmjene u Kninu, prebačeni smo u logor Batković. Tada nam je već bilo potpuno svejedno hoće li nas ubiti, najveći strah za život osjećali smo samo prvih mjesec dana kada smo najintenzivnije tučeni. Ja sam samo na putu za razmjenu od Manjače do Knina primio oko 300 udaraca u leđa. Zbog svega što smo prošli, brat i ja smo znali da nemamo što za izgubiti i odlučili smo se na bijeg”.
Filmski bijeg izmučene braće
Braća Iveljić su tada bili na prisilnom radu u “radioni” udaljenoj 50-metara od logorske žice. U njoj su popravljali poljoprivredne strojeve, a u “radioni” su i spavali. U vrijeme objeda, čuvari su ih vodili “u žicu”. Unatoč četiri mitraljeska gnijezda i brojne čuvare, procijenili su da je ovo idealna situacija za bijeg:
“U noći sa 6/7 lipnja 1993. godine, odlučili smo se na bijeg jer smo znali da neku slijedeću razmjenu nećemo preživjeti. Legli smo obučeni sa nekoliko ribljih konzervi u džepovima i čekali da se sve stiša, a onda smo prošavši kroz jednu rupu u zidu koju je napravio traktor i teška, metalna vrata iskoračili u mrak i od reflektora počeli bježati kroz oranice šume.”
Bježeći, Darko i Dragan došli su do rijeke Save koja je na tom dijelu najšira. U potpunom mraku našli su se na “odsječenoj” i nepristupačnoj obali sa koje su se, ne znajući što je na dnu, sunovratili skokom na glavu u rijeku.
Novi šok: isplivali u Srbiji!
“Srećom, obojica smo dobri plivači. Za tri sata našli smo se na drugoj obali, ali tada je nastupila nova nevolja. Isplivali smo u Srbiji, točnije Sremskoj Mitrovici. Trinaest dana smo se snalazili i u bijegu jeli jednu konzervu ribica dnevno, a ponekad niti jednu. Spavali smo po šumama i to uglavnom po danu, dok smo se kretali noću. Srećom, imali smo deset maraka koje smo osušili, pa smo uspjeli kontaktirati oca i brata koji su tada bili u Austriji. Otac nas je preko Mađarske granice prebacio zahvaljujući mojoj staroj putovnici, a brat je prošao sa putovnicom našeg bratića”, ispričao je Darko.
Od njega doznajemo kako je tek 2003. godine doznao da ih je tražila cijela tzv “RSK”.
“Tjeralica” pronađena u Oluji, braća bez ikakvog priznanja
“Jednoga dana pozvala me policija iz Heinzelove u vezi svjedočenja oko nekih ratnih zločina. Kada sam ih pitao kako su došli do mene, pokazali su mi dokument pronađen u Oluji. Bila je to svojevrsna ‘tjeralica’ za mnom i bratom. Bio sam iznenađen zbog poziva jer do tada za moju priču nitko nije znao, niti sam je mogao dokazati. Naime, moj brat i ja smo zarobljeni još prije osnutka HVO-a u tom području, pa zakonski ne pripadamo nigdje. Iz svega smo izašli sa teškim fizičkim i psihičkim posljedicama i nekako se nadam da će ovaj novi zakon koji priznaje civilne žrtve rata, prepoznati i nas dvojicu…”
